Sutradan opet stajaše Ivan s dvojicom svojih učenika. Ugleda Isusa koji je onuda prolazio i reče: “Evo Jaganjca Božjega!“ Te njegove riječi čula ona dva njegova učenika pa pođoše za Isusom. Isus se obazre i vidjevši da idu za njim, upita ih: “Što tražite?“ Oni mu rekoše: “Rabbi“-što znači : “Učitelju, gdje stanuješ?“ Reče im: “Dođite i vidjet ćete.“ Pođoše dakle i vidješe gdje stanuje i ostadoše kod njega onaj dan. Bila je otprilike deseta ura“ (Iv 1, 35 – 39)
Evanđelja nam ne govore kako je Ivan Krstitelj okupljao svoje učenike, kako ih je birao, koliko ih je imao i kad im je postao Učiteljem: je li neposredno nakon što je napustio pustinju ili tek kad je počeo pozivati ljude na obraćenje i krstiti ih u Jordanu. Oporim pustinjskim životom očvrsnut, jasnih i čvrstih stavova izrečenih proročkim zanosom, beskompromisan, sigurno je i tijelom i duhom, i riječima i postupcima impresionirao sve – od najuglednijih duhovnih i političkih moćnika do najobičnijih prodavača, zabavljača i prosjaka po gradskim trgovima. Bio je kao magnet: svi su bili privučeni njegovim govorom i snagom njegove osobnosti. Biti njegovim učenikom bilo je prihvaćeno i cijenjeno. Svi su se bojali njegovih propovijedi, ali u isto vrijeme i hrlili da ga čuju. Njegove riječi su, bez obzira na tvrdoću izričaja, imale ljekovit učinak na duše. Ljudi su ga rado slušali, strpljivo su čekali na obali Jordana da ih krsti, i da tako pripremljeni dočekaju Mesiju, kojeg je navješćivao, a neki su bili uvjereni da je upravo on – taj tajnoviti, moćni i nepotkupivi Spasitelj.
„Sutradan opet stajaše Ivan s dvojicom svojih učenika“, počinje svoj prikaz scene susreta s Isusom, Ivan evanđelist. U vrijeme o kojem propovijeda u ovoj epizodi on je učenik Ivana Krstitelja. Drugi Ivanov učnik je Andrija, brat Šimuna Petra. Obojica su ribari – mladi, dobri i dragi mladići, imaju svoje ideale koje žele slijediti i rado razgovaraju o temama koje ostale ribare uglavnom ne zanimaju: što je čovjek? Zašto živimo? Kako je najbolje, a ne najlakše provesti svoj život? Ove duhovne i suštinske teme su ih međusobno približile i učvrstile njihovo prijateljstvo, bez obzira što je Ivan iz dobrostojeće i ugledne obitelji Zebedejevih, a Andrija – sin običnog ribara iz Betsaide. Zanimljivo je da samo za Ivana i brata mu Jakova evanđelisti kažu čiji su sinovi, a za sve ostale – odakle su. Ovi su mladići Ivanu Krstitelju od početka bliži i draži od ostalih učenika, i ugodno mu je biti u njihovu društvu, jer su njihova pitanja zbunjujuća, neočekivana, mudra i životna. Tko zna o čemu su ga jučer pitali, tko zna koliko su ga puta do sada molili da im objasni nejasna pitanja iz Knjige Života, i zašto je budući Mesija „kao janje koje vode na klanje“, kako je zapisao prorok Izaija, kao i tko je taj Mesija…Isus prolazi…Zanimljivo….Isus prolazi…I ne zaustavlja se…Vidi svoga rođaka, vidi ovu dvojicu s njim i – ne prilazi im! Vjerojatno je sam, jer se ne spominje nitko tko bi bio s njim u tom trenutku, ali svejedno – On samo prolazi…A Ivan? Prorok i Učitelj? Onaj od čijih riječi drhti sam Herod, pred kim drhte svi Izraelci, jednostavno ga prepoznaje i pokazuje svojim učenicima: “Evo Jaganjca Božjega!“– bez spektakularnosti, jednostavno, ponizno i sigurno. Mladići na te njegove riječi – bez riječi isprike i oproštaja, bez „Hvala“ i „Doviđenja“ ili „Vidimo se kasnije“ odlaze za Isusom. Korak po korak, stopu po stopu. Kao kad bi današnja djeca iznenada vidjela na ulici ispred sebe nekog svog idola. Ne bi se usudili otvoreno mu prići, ali bi ga krišom slijedili… Isus se obazre, i vidjevši da idu za njim, upita ih: “Što tražite?“ Oni mu rekoše: “Učitelju, gdje stanuješ?“ Vrlo lako možemo zamisliti ovu simpatičnu scenu: nije lako hodati ulicom i znati, osjetiti da te netko nepoznat prati u stopu…Isus je znao i tko ga prati i zašto mladići to čine …Dao im je vremena da se snađu, da se priberu, i kad su oni, zbunjeni, ushićeni, vjerujem, izgovorili prvo što im je palo na pamet, i što se može izreći u nekoliko riječi. Koliko puta su kasnije, tijekom svojih putovanja s Isusom, njih dvojica, pričali o ovom nenadanom susretu s Učiteljem i koliko su ga puta prepričavali među drugim apostolima i tijekom svojih apostolskih propovijedanja, uvijek sa smiješkom i milinom: “Bili smo mladi, naivni i odjednom – paf! Tu, pred nama, s druge strane ulice On prolazi. Pošli smo za njim. A on se iznenada okrenu i zapita nas što tražimo? Pa što smo mogli reći? Da tražimo mudrost, milost, čudo, rekli smo prvo čega smo se sjetili: “Učitelju, gdje stanuješ?“ Isusov odgovor je jednostavan, neočekivan i očaravajući: “Dođite i vidite!“ Možemo zamisliti nasmiješeno Isusovo lice dok im to govori! Njegove ispružene ruke koje ih zovu. Susret s Isusom u Njegovu domu toga dana – zauvijek je promijenio živote Ivana, koji je to kasnije i zapisao, i Andrije, koji se nikada od Učitelja nije udaljio…Ivanu Krstitelju se više nikada nisu vratili…I on je zbog toga bio presretan! Svoje poslanje ispunio je u potpunosti. Učitelj je rastao, on se smanjivao.
Pokušajmo zamisliti ovu scenu danas: mladi ljudi, mladići, djevojke, umorni od svih agresivnih reklama i medija, koji svjetleći uništavaju svjetlo u duši, (kino, kazalište, TV, internet, glazba, kafići, kockarnice) na trgu ili na ulici bilo kojeg mjesta traže Učitelja: svećenika, redovnika, biskupa, nadbiskupa, Papu, jer žele od njega dobiti prave odgovore na mučna pitanja koja im zamračuju duhovne obzore, truju dušu, paraliziraju tijelo i čine ih praznima do boli i neizdrživosti. Teško da bi ih itko iz Crkve uopće htio saslušati, a i kad bi htio – ne bi imao za to ni vremena, ni prilike. Da nekoga mladića, ili nekoliko mladića, ili neku djevojku, ili više djevojaka uz to „nepoznat netko“ u ime Crkve pozove kući i kaže: “Imaš vremena koliko ti treba, na raspolaganju sam ti, na raspolaganju sam vam“, jednosatvno je nezamislivo! Jer – svaki vjeroučitelj, vjeroučiteljica, svećenik, časna sestra, ili bilo tko drugi od kojih bi očekivali duhovnu potporu i razumijevanje ima već toliko obveza da će to biti vrlo, vrlo teško, gotovo nemoguće organizirati bilo kakav susret, a tek razgovor…. Već vidim mnoge, pa i sebe, kako prelistavaju tablet ili blok: “Samo trenutak, da vidim kad vas mogu primiti, posve nesvjesni da taj važni, prevažni trenutak možda zauvijek, kao na pješčanom satu, upravo istječe….Isus je Ivana i Andriju pozvao: “Dođite i vidite!“ Je li Isus bio toliko neorganiziran, ili je u trenu, u prvom pogledu shvatio da su ovi mladi dečki vrijedni njegova vremena? Možemo li zamisliti da se u sebi preispitivao čime će ih počastiti, kakav će na njih dojam ostaviti njegov dom, kako će se u njemu osjećati, do kad može biti s njima…Njega su zanimale njihove duše, njihovi ideali, njihovi životi, za njega su toga dana dvojica mladića – Ivan i Andrija bili centar svijeta! Sav svijet! Sav svemir!A mladići? Bio je to susret za koji sv.Petar kaže: “Tisuću godina je kao jedan dan, a jedan dan kao tisuću godina!“ Bio je to susret – iskustvo neba, blažene vječnosti, iskustvo zajedništva duša, kad se jedna duša prelijeva u drugu, u druge, tako da se misle iste misli, izgovorene riječi se savršeno razumiju i nose proročku i stvaralačku snagu Riječi po kojoj je Duh Sveti stvarao svijet. To vrijeme „ bilo je oko desete ure“ i te riječi će im biti izvorom svježine, radosti i punine s kojeg će žedno piti do kraja života. „Bilo je to oko desete ure!“, zapisao je Ivan. I dana, i časa, i okolnosti i svega što se toga dana dogodilo u njegovoj i Andrijinoj duši Ivan se sjeća i kao starac, dok piše svoje Evanđelje! Ne spominje o čemu su, sigurno do kasno u noć (možda i do jutarnjih sati) razgovarali s Učiteljem. To je neiskazivo! Svjetlo Riječi koje je obasjalo duše mladića čista srca i čistih idela je tako jasno i radost tako očaravajuća, da ju je Andrija morao podijeliti sa svojim bratom: “Našli smo Mesiju“!
Isus je, ova evanđeoska „zgodica“ to potvrđuje, najbolji Učitelj kojeg je svijet ikada imao. Kao učenici Ivana Krstitelja, Ivan i Andrija su upoznali strogost i asketizam proroka Judejske pustinje. Postili su i molili, vjerujem, s dozom treme, ako ne i pravoga straha. Ali kad su njihove duše doživjele svjetlo, istinu, radost, mir, bezuvjetnu ljubav i prijateljstvo Onoga koji je „Jaganjac Božji“ – doživjeli su istinsko blaženstvo. Poslije toga mogli su odlučiti. I odlučili su: “Bit ću Isusov učenik i slijediti ga – zauvijek!“ I slijedili su ga….
Koliko je sljedbenika takvog Učitelja danas, među nama? Koliko nas je spremno postupiti kao najdraži Učitelj? Koliko smo svjesni evanđeoske odgovornosti za one, koji su, kao Ivan i Andrija Isusa, s velikim očekivanjima pitaju: “ Učitelju, učiteljice, gdje stanuješ? Jesmo li spremni nasmiješiti se i reći kao Isus: “Dođi i vidi!“ O odgovoru na ovo pitanje ovisi sva naša radost i svako blaženstvo!
Ana Penić|duhos.com