Drago mi je što je govor pape Franje svojim najužim suradnicima uoči Božića tako snažno odjeknuo u Crkvi i svijetu, da je postao svima nama ispit savjesti, jer i svatko od nas se može naći u papinim riječima.
Pogledajmo se u ogledalo i pokušajmo reći sebi i Bogu – ja, na primjer, ne ogovaram! A papa kaže da je dosta terora ogovaranja, koji čini neprocjenjivu duhovnu štetu kako pojedincu, tako i cijelim zajednicama, obiteljima, pa i cijeloj Crkvi, jer zamrzava svaku lijepu misao, ubija istinu i dobrotu i razara svaku suradnju među ljudima. Ciničan govor i ogovor, licemjerno ponašanje, te prigovaranje i optuživanje, „ogledni su primjeri“ đavolskog govora, skovani u mislima „tužitelja ljudi“, „oca laži“ i „ubojice ljudi od početka“.
Pročitajmo Jakovljevu poslanicu, od prve rečenice:
„Ne ogovarajte braćo, jedni druge! Tko ogovara ili sudi brata svoga, ogovara i sudi Zakon. A sudiš li Zakon, nisi vršitelj nego sudac Zakona. Jedan je Zakonodavac i Sudac: Onaj koji može spasiti i pogubiti. A tko si ti da sudiš bližnjega?“ (Jak 4, 11)
Uvijek mi je otkriće kako je hrvatski narod, odgajan od Crkve tijekom povijesti umio svoj jezik i izričaj tako lijepo uskladiti s Božjom porukom i Božjim zapovijedima. Tako imamo riječ govoriti i riječi koje iz govora izlaze: pri-govarati, o-govarati, koje već u nastanku imaju negativno značenje: znače – ne samo govoriti nego i nešto nepotrebno tom govoru pridodati o-govarati, govoriti o nekome okolo nešto loše, da ne čuje onaj o kome se govori. Bit ćemo i licemjerni, u lice ćemo govoriti slatko i „licem mjeriti svoje riječi“, što lijepo kaže sa željom da se onome kome se obraćamo – svidimo licem, bez obzira koliko nam je duša zla! Isus je rekao:“Ne budite licemjeri!“… Suprotno od ogovaranja, prigovaranja i licemjerja hrvatski jezik nam pokazuje i bogatstvo izričaja lijepih ljudskih osobina i govora. „Ljupke riječi mogu biti kratke i jednostavne, ali je njihov odjek beskonačan“ misao je bl. Majke Terezije koju je „Glas Slavonije“ citirao kao misao dana. Ljudi koji govore ljupkim riječima, koji izbjegavaju i ogovaranja i prigovaranja – ljude druželjubive i duhovite – one koji ljube druženja i one koji su duhoviti – Duhom oviti većina od nas želi kao suradnike, suputnike, „suživotnike“. Osobno, sigurna sam da je Isusova Majka upravo tako govorila. Evanđelja su malo Gospinih riječi i govora zabilježili, a ipak – tijekom cijele povijesti, uključujući i naše vrijeme „Ona je ona koju će svi naraštaji zvati blaženom“. Većina nas se osjeća ugodno i opušteno u društvu druželjubivih i duhovitih ljudi, pored njih slobodno i lakše izražavamo svoje misli, ideje i planove, a svoju Bogom danu kreativnost lakše, ljepše i uspješnije realiziramo i tako obogaćujemo (unosimo Boga u) mnoge. Ljupkim govorom ispunjavamo molitvu iz Očenaša – „Dođi kraljevstvo tvoje“, jer kraljevstvo Božje se prepoznaje upravo po tome: opuštenosti, radosti, slobodi… Možemo li zamisliti da se sunce, mjesec i zvijezde kreću u grču i razmišljaju što će biti s njima, kako će se prema njihovom ritmu kretanja odnositi ostale zvijezde, ostali planeti, hoće li se svemir poljuljati od njihove vrtnje… Jednom je nastavnica zemljopisa došla u zbornicu i još ne odloživši Dnevnik rekla kako ju je jedan učenik 5. razreda pitao zašto se planeti kreću i tko ih je pokrenuo. Nikada, rekla je, nije o tome razmišljala. Rekli bismo da i sunce, i mjesec, i zvijezde svojim kretanjem, svojom vrtnjom, slave Boga i bezmjerno i bezvremenski se raduju tome. Sve što rade – rade samo zato da proslave svoga Stvoritelja i zahvale mu na postojanju! Sve što su sveci radili i govorili, što rade i govore, radili su i rade samo zato da proslave Boga i objave svijetu Radosnu vijest koju nam je donio, za nju živio, umro i uskrsnuo Sin Božji. Što je Isusova Majka govorila? Što je radila? Sve što je radila i sve što je govorila je sažeto u prelijepu pjesmu koju je Elizabeti, sigurna sam, zanosno otpjevala: „Veliča duša moja Gospodina!“
A mi? Kako se osjećamo kad slijedimo svoje srce i s radošću zapažamo ljepotu svega što nam Bog iz dana u dan svježe i novo nudi – novo jutro, novi dan, s povjerenjem da ćemo od njega učiniti najljepše i najbolje što možemo – i mišlju, i rječju, i djelom, i suradnjom s drugima, unatoč tmurnom i teškom vremenu u kojem živimo. Pa, vjerujem da se osjećamo lijepo i ugodno. Pozvani smo, i u biće nam je upisano da se želimo osjećati – radosno, očarano i blistavo, a to možemo samo kad imamo čisto srce, kad vjerujemo Bogu da se za nas brine više nego za ptice i ljiljane u polju. Imamo toliko puno mladih, nesretnih, nezaposlenih ljudi. Molimo za njih, iskoristimo sve darove i talente koje nam je Bog dao da im pomognemo, vjerujmo da Bog s onima koji ga vole u svemu surađuje na dobro, i da će s nama obnoviti hrvatski narod, kao što je obnavljao, recimo hrvatske benediktinke tijekom milenijskog postojanja.U tom razmišljanju, u molitvi na ove nakane – nema mjesta ni za ogovaranja, ni za prigovaranja. To sigurno nije Božji govor. Kad je o. Arek studentima govorio o prigovaranju istaknuo je da su evanđelisti zapisali kako je jedan apostol Isusu uvijek nešto prigovarao: Juda Iškariotski! I – kako je završio? Želimo li njegovu sudbinu? Kako se osjećamo kad ogovaramo, kad umjesto da nekoga uvažavamo – omalovažavamo? Iz kakvog srca izlazi ogovaranje i prigovaranje, stalno nezadovoljstvo i očaj jer smo – tako jadni i neshvaćeni, neprihvaćeni i ponižavani, omalovažavani i prezirani? Iz kojeg duha izviru ovakve riječi i ovakva raspoloženja? Iz duha Tame!“Ima jedna rečenica u hrvatskom narodu koja se koristi kad netko nekome želi napakostiti, a puna je biblijskog šarma: „O-sebi-se-zabavio!“ Biti okrenut samom sebi, svojim problemima, svojim željama, svojim ambicijama, svojim planovima je hrvatski narod prepoznao kao prokletstvo: zatvaranje u sebe, misliti o sebi kao najboljoj, najosjećajnijoj, najpravednijoj, najpametnijoj osobi, koja nikada u životu nije takvom prepoznata – pa se rađa samosažaljenje, pa odbacivanje sebe i drugih – rezultira osobnom duhovnom smrću. Mislim da to možemo prepoznati u papinoj opomeni da se otiđe na groblje i nauči da smo smrtni i da se izliječimo od „duhovnog Alzheimera“.
Prihvatimo, srcem, iskreno, kao svakodnevni ispit savjesti papin govor o „teroru ogovaranja“ i liječimo se od toga. Ima simpatičnih prijedloga: kadgod se u prilici da nekoga ogovaramo (papa je već na početku rekao kako vjernici rado uzimaju bar krišku od takvog jednog kolača, torte zapravo!) jednostavno – taj dan molimo za tu osobu: da ju naše loše riječi, zločeste primjedbe ne dotaknu, ali da ju dotaknu naše molitve, da nam te molitve razbistre misli i potaknu u duši kajanje. I ako možemo, naučimo bar nešto iz Poslanice sv. Jakova napamet:
Bog se oholima protivi,
A poniznima daje milost.
Podložite se dakle Bogu!
Oduprite se đavlu
i pobjeći će od vas!
Približite se Bogu
i on će se približiti vama!
Očistite ruke, grešnici!
Očistite srca, dvoličnjaci!
Zakukajte, protužite, proplačite!
Smijeh vaš nek nek se u plač obrati
i radost u žalost!
Ponizite se pred Gospodinom
i on će vas uzvisiti!
(Jak 4, 6 – 10)
Hvala Ti, Sveti Oče Franjo, hvala Ti Crkvo na ovako jasnoj nauci, hvala Ti blažena Majko Terezijo što nas hrabriš da govorimo ljupkim govorom, koji ima odjek u duši – beskonačno!
Ana Penić | duhos.com