Nema djevojčice koja ne zna za prelijepe, mlade, ali nesretne djevojke, koje nemaju majku, nego zlu maćehu, izvor svih njihovih patnji. Snjeguljica i Pepeljuga znane su svim djevojčicama, i one svojim čistim i nevinim srcima s njima duboko suosjećaju. Djevojčice, ma gdje bile, kojemu god narodu pripadale – iskreno s njima proživljavaju boli i s njima iščekuju princa koji će ih spasiti. A kad ih princ, nakon mnogih opasnosti i prepreka nađe, zagrli, poljubi, i upita: “Hoćeš li se udati za mene?“ s olakšanjem i oduševljenjem radosno odgovaraju sa svojim junakinjama: “Da, bit ću tvoja žena. Bit ću princeza i jednom, s tobom, kraljica. Zauvijek.“ Svaka se djevojčica nada da će i nju jednoga dana naći i zaprositi njezinu ruku princ s kojim će živjeti sretno i radosno u sve dane života svoga.
Stoljeća prolaze, generacije, tehnika, kulture se mijenjaju, ali želja djevojčica da sretnu svoga princa, da ih on pronađe – ne blijedi. Kad je nedavno, nakon vjenčanja u crkvi, mladenka svoga muža poljubila i svojim prijateljicama pokazala vjenčani prsten, u pogledu i osmijehu svih uzvanika bila je radost neba i samo jedna, jedina želja – da njihov brak i obitelj zauvijek žive u ovome ozračju, sa svojom budućom djecom, „do tećeg i četvrtog koljena“ kako kaže molitva.
Djevojke sanjaju svoje prinčeve, brak i ljubav koji će trajati dovijeka, mladići sanjaju svoje Snjeguljice i Pepeljuge koje će jednom zagrliti i poljupcem probuditi, a ipak – sve je više osamljenih i mladića i djevojaka! Ni jedni, ni drugi ne usude se pokazati svoju čistu, nevinu mladenačku ljepotu, i izreći svoje snove jer se boje izrugivanja, nerazumjevanja, omalovažavanja – ne samo svojih vršnjaka. Zato radije i dalje sanjaju kao Snjeguljica, ili dozvoljavaju da ih se toliko ponižava, da im je i Pepeljuga, unatoč okrutnosti života i ponižavanja – veoma bliska. U isto vrijeme, sve više mladića ne vjeruje da bi djevojci mogli biti prinčevi, ako nemaju bar dobar auto i dobro plaćeno radno mjesto. Šteta!
Malo vjernika razmišlja o Crkvi kao Isusovoj Zaručnici, za koju je Zaručnik dao svoj život na križu, a svojim uskrsnućem potvrdio ljepotu i radost koja će trajati vječno. Ali Knjiga Otkrivenja nam pokazuje baš tu sliku: Isus je pravi, istinski, vječni i nježni princ, Zaručnik, a Crkva, prava princeza – Zaručnica. Ovaj Zaručnik se za sreću Zaručnice i „happy end“ koji traje onkraj vremena i prostora, utjelovio i platio skupu cijenu – svoj život pun iskušenja i poniženja, svoju smrt i svoje uskrsnuće, a svoju Zaručnicu, nakićenu ljubavlju i vjernošću čeka! Ali Crkva je danas, u zapadnoj Europi, kao Snjeguljica – lijepa, bogata, a ipak nesretna, uspavana, nesvjesna svoje ljepote i ljubavi svoga Zaručnika! S druge strane – Crkva je u mnogim narodima kao Pepeljuga – siromašna, povrijeđena, ponižavana iz dana u dan i vjeruje da će ju kao princezu prepoznati pravi princ, za kojega duboko u duši zna da postoji i sve će učiniti da dođe do njega. A ne zna da ju On već dugo, dugo poznaje i želi joj pokazati koliko mu je draga! Ni Snjeguljica, ni Pepeljuga nemaju majku i prepuštene su zlovolji maćehe. U svjetlu i maštovitosti i ljubavi Duha Svetoga – bajke o Snjeguljici i Pepeljugi mogu biti slika Crkve danas, kojoj je identitet prekrasni, vječni happy end. Ipak, ima jedna razlika: Crkva ima svoju Majku! Princ Isus, Sin Oca, Božanska Riječ, ljubavlju Duha Svetoga Isus se rađa kao Marijin sin. On joj dovodi svoju Zaručnicu, Crkvu, koja je na „Sjeveru i Zapadu“ kao Snjeguljica uspavana – ne usudi se svijetu pokazati svu svoju ljepotu; svoje umjetničko, liturgijsko, milosrdno, i svako drugo blago iz Božje riznice s kojim je neprocjenjivo i neiskazivo obogatila svijet. S druge strane „Crkva Bliskog istoka i juga“ danas je u svojim vjernicima izložena tolikim poniženjima, izrabljivanjima, mučeništvu i iskušenjima, da joj je zagrljaj Zaručnika potreban više nego ikada ranije u povijesti! Njezinu ljepotu i mučeništvo kao blago koje je uvijek rađalo plodnim naraštajima u budućnosti, prepoznaju samo Majka Zaručnika i Zaručnik, koji je, i kada joj se tako ne čini, nježno drži u svome zagrljaju i tješi: “Ne boj se! Ja sam s Tobom! Sa mnom si prava princeza, dragocjena i meni i mojoj Majci, kraljici!“
Sin Božji, nije se ustručavao pred moćnom svjetovnom vlasti priznati se kraljem koji nije od ovoga svijeta. On upravo danas po zagrljaju svoga Petra, pape Franje, grli obje metafore svoje Crkve: uspavanu ljepoticu – Crkvu Zapada i Sjevera, i onu prognanu, poniženu i mučeničku s ljubavlju predaje svojoj Majci i njezinoj majčinskoj brizi. Po svome govoru njemačkim biskupima Papa Crkvu poziva da se vrati sakramentima, nedjeljnoj svetoj misi – korijenima svetosti koji će donijeti plodove – stabilnost obitelji i brojnija duhovna zvanja, bez kojih nema budućnosti. S druge strane – brine se za progonjenu, mučeničku Crkvu Bliskog istoka i Afrike, pravu Pepeljugu, kojoj ovih dana ide u posjete. Želi je srdačno zagrliti i pokazati koliko mu je dragocjena, te s koliko se nježnosti i suosjećanja u njoj prepoznaje i Njegova Majka, Majka Crkve.
Kao u pravoj bajci – u ovom vremenu prepoznajemo i zlu maćehu: to je u bajci o Snjeguljici lijepa, ali okrutna i ljubomorna žena, koju lako možemo prispodobiti novome svjetskom poretku. Tu se cijeni visoka estetiziranost, ljepota ohola, umišljena i bešćutna. Svjesna je svojih mogućnosti, sebična je i umišljena do nepodnošljiovsti. Misao – „Sotona je veliki esteta“ potvrđuje stvarnost: prelijepe crkve u zemljama zapadne Europe sve više postaju eksluzivni hoteli, urbana „šminkerska“ mjesta na kojima se sastaje društvena i umjetnička elita, raskršćanjena i u „duhu svijeta“, kako ga definira sv. Ivan, suprotan duhu Božjemu. Zla maćeha ne može smisliti prelijepu, nevinu Snjeguljicu i zato ju progoni. Nažalost, nismo daleko od vremena kad će u još preostale prekrasne crkve Europe, u kojima se nalaze slike, freske, kipovi neprocjenjive vrijednosti biti tako zaštićene da će biti zabranjeno u njima služiti liturgijsko slavlje „u strahu da se ošteti ljepota“. To je samo korak do pravoga progonstva Crkve do eutanazije i smrti. S druge strane, ta ista, zla maćeha, taj novi svjetski poredak prezire, ponižava i iskorištava, cijedi i dušu i tijelo mučeničkoj i siromašnoj Pepeljugi, narode i Crkvu „trećeg svijeta“ veoma bogate različitim materijalnim dobrima, „resursima“ kojima hrani svoju razmaženost, bahatosti i sebičnost – do konačnog samourušavanja!
Ipak, Crkva – i ova uspavana i ova mučenička ima Majku, koja svojom brižnošću stoji uz njih i moli za njih. Moli da se Crkva Snjeguljica probudi, a Crkva Pepeljuga izdrži u svojoj vjernosti Princu, Isusu Kristu, koji je nikada, nikada neće iznevjeriti i s kojim će, s Majčinim blagoslovom – kao Zaručnica sa svojim Zaručnikom ući u očaravajuću ljubav – zauvijek!
Ana Penić