Oko je prvo među osjetilima. Ono je svjetiljka tijelu (Mt 6, 22-23) i kao kontemplativno osjetilo, u uskoj je vezi s razmišljanjem i kontemplacijom, o čemu svjedoči i mudrost slavenske riječi. Glagol „vidjeti“ nalazi se u etimologijskome srodstvu s ruskim i slavenskim glagolom vedat („znati“). Oči su tako svojevrsna premosnica između gledanja i znanja, vidljivoga i nevidljivoga, tijela i duše. No, upravo sljepoća, kao nedostatak tjelesnoga vida, može biti stanje u kojem je otvoren put za unutarnje gledanje. Je li slučajno da su često upravo proroci, kao i pjesnici od Homera do pučkih pjesnika, bili slijepi? Slijepoj Izabeli u jednoj Matoševoj noveli pripovjedač se obraća riječima: „Ne žalite, ne tugujte za očima, lijepa Izabelo. Čovjek vidi da ne vidi i žali što je vidio. Kada hoću da gledam, zatvaram oči kao vi i gledam u tminu, u sebe.“
Sljepoća, kao kod Pavla pred Damaskom, može biti znak munjevitog i silovitoga susreta s Isusom i preduvjet za konačno „otvaranje očiju“. Tama koja zahvaća vid, tada je figura za duhovno svjetlo do kojega se dopire iznutra, utrnućem tjelesnoga vida. Za takvo svjetlo trebaju drukčije oči, oči koje sv. Terezija Avilska precizno naziva očima duše.
Slijepi Bartimej iz Jerihona (Mk 10, 46-52) imao je oči koje su vidjele Isusa i prije nego što mu je on darovao tjelesni vid. Svjedoči to njegov dvostruki zaziv Isusu s mesijanskim naslovom i ispoviješću vjere: „Sine Davidov, smiluj mi se!“ U trećem zazivu Isusu, Bartimej mu se obraća toplim i umiljatim te posve prisnim riječima koje će u susretu s uskrslim Isusom ponoviti još samo uplakana Magdalena: „Učitelju (Rabbuni) moj!“
I prije nego što je mogao očima dohvatiti Isusov lik, slijepi je Bartimej imao vjeru, imao je oči koje vide.
R.P.