Prvi Isusov pobjedonosni čin ostvaren odmah nakon krštenja u snazi Duha ujedno je i njegov prvi susret s iskonskim Zlom. Događaj kušnje evanđelist Marko sažima u nekoliko rečenica: “Duh nagna Isusa u pustinju. I bijaše u pustinji četrdeset dana, gdje ga je iskušavao Sotona; bijaše sa zvijerima, a anđeli mu služahu” (Mk 1, 12-13). Evanđelist ne iznosi objašnjenje niti uzroka niti svrhe događaja, a suzdržan je također i u izricanju njegova ishoda, prepuštajući da o njemu progovori svršetak: “anđeli mu služahu”. Bitka je to u kojoj su na suprotnim stranama Isus i Sotona, ali i anđeli i zvijeri. Izraz “bijaše sa zvijerima” – u skladu s općim mjestom simboličke bestijalizacije zlih sila – označuje ono o čemu Marko zagonetno šuti, označuje sadržaj Isusove kušnje. Pustinja je zbiljsko mjesto Isusove kušnje (Judejska pustinja), ali i „prostorna metafora” za vrijeme kada je Isus uistinu bio “u društvu” sa zvijerima.
Isus je imao poseban razlog da ovaj događaj, za kojega nije mogao imati svjedoka, ne prešuti učenicima. Nije li to upozorenje da kušnje ni mi ne možemo izbjeći? I obzor svakodnevnoga iskustva poučava nas kako kušnje nastupaju neočekivano „odmah” i traju s većim ili manjim intenzitetom koliko i naše vremenito vrijeme (40 dana kao ekvivalent 40 godina!). No, ishod Isusove bitke ne ostavlja prostor sumnji. Milosno vrelo Božje blizine izlijeva se najobilnije upravo u vremenu izloženosti kušnji. U podnožju naših slabosti naselila se jakost Božje zaštite: anđeli nam služe.
R.P.|duhos.com