I on je izabran, izdvojen, stoji pred Božjim zahtjevom. Navještenje prima u snu po glasu anđela: “Josipe, sine Davidov, ne boji se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju. Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga. Rodit će sina, a ti ćeš mu nadjenuti ime Isus”. (Mt 1, 20-21) San ili proročko viđenje i glas anđela odredili su njegovu odluku da napusti sve svoje zemaljske snove o mirnome obiteljskom životu. Josipov Magnificat ostao je skriven. On jednostavno “uze k sebi svoju ženu i ne upozna je dok ne rodi sina i nadjenu mu ime Isus”. (Mt 1, 24-25)
Crkva je već tu i Josip ju zaštitnički nosi danju i noću, poslušan na glas anđela u snu. Drugi san odredit će njegovu odluku da uzme dijete i njegovu majku te bježi u Egipat, po trećem snu on se s Marijom i djetetom vraća iz Egipta u Izrael, ali ga na putu sustiže i četvrti san koji će promijeniti njegovu odluku da ode u Judeju te odlazi u Galileju, nastanivši se u Nazaretu. (Mt 2, 13-23)
U snu se Josipu objavljuje Marijina tajna i povjerava mu se očinska uloga kojom se Isus uvodi u mesijanski Davidov rod. Iz imena Isus, Josip zna za otkupiteljsko poslanje djeteta kojemu će biti otac bez udjela u njegovu začeću. “Otac tvoj i ja žalosni smo te tražili”, (Lk 2, 48) zabrinuto je Marija ukorila dvanaestogodišnjega Isusa.
S Isusovim odrastanjem gubi se Josipov trag u evanđeoskim izvještajima, ali je on kao djevičanski otac Božjega sina upisan u srce nazaretskoga otajstva. Djevičansko začeće izriče Božje sinovstvo Spasitelja svijeta, ali marijanska dimenzija Crkve ne zaklanja josipovsku kao njezinu šutljivu i stamenu zaštitu do svršetka svijeta.
Ružica Pšihistal | duhos.com