Susret Marije i Elizabete jedinstveni je prizor u evanđeljima u kojemu se opisuje susret dviju trudnica. Žarište je prizora trenutak kada je Elizabetino „čedo u utrobi” zaigralo od radosti (Lk 1, 41; 44). Prije svih drugih, nerođeno je dijete prepoznalo Blagoslovljenu među ženama i Onoga koji će doći poslije njega, a jest prije njega (Iv 1, 30), jer je prije svih Prvorođenac u kojemu je sve stvoreno (Kol 1, 5-16). Kakav je to bio susret! Trudna Elizabeta prenosi trudnoj Mariji poruku svojega čeda, koje joj dodirima po utrobi kroz pokrete svojih udova objavljuje utjelovljenje Božjega Sina! Tajna utjelovljenja prenosi se tijelima.
Majčinstvo je arhetip bezuvjetne ljubavi, ljubavi u kojoj se Drugi pohranjuje u sebe, nosi a ne prisvaja i bezrazložno – u rastućoj skrovitosti – ljubi od početka. Što mi znamo o trudničkoj tjelesnosti? Vladajući stereotipi promiču slike tijela trudnice kao “nepoželjnoga” i stranoga, a “dežurni prosvjetitelji” dekonstruktivisti nastoje srušiti “mit o majčinstvu”. Izvor neprilika za trudnu ženu, po radikalnim feministicama, leži u njezinu tijelu koje svoju slobodu mora žrtvovati funkcioniranju stranoga u njoj naseljenoga bića. Nevini „narcizam” trudne žene upravo prema svojem tijelu govori međutim suprotno.
Žena u trudnoći zavoli svoje tijelo u jedinstvenoj dinamici rasta i bujanja po nekom zadanome redu kojim ona ne može i ne mora vladati. Vlastito je tijelo ženi u trudnoći raskošno lijepo u goloj pojavnosti. Tijelo za trudnu ženu jest njezino, ali ne pripada samo njoj nego u živom tropletu odnosa zahvaća još dvoje. Tijelo žene u stanju plodnosti pripada muškarcu od kojega je primilo sjeme za novi život. Ono pripada i novome, zajedničkome biću kojega hrani, čuva i zastupnički nosi. Trudna žena svojim tijelom, dok prihvaća drugo tijelo, razmiče granice inače teško propusnoga Ja te – uz Božju nadopunu – svoju cjelovitost dostiže kroz dvoje Drugih koji nisu ona, ali su dio nje.
Prvi susret Isusa i Ivana Krstitelja, prije nego što će Ivan objaviti svijetu Jaganjca Božjega (Iv 1, 30), dogodio se dok su još obojica bili nerođeni, u tijelima svojih majki. Zaigrao je tada Ivan od radosti jer je bio pun Duha Svetoga već od majčine utrobe (Lk 1, 15) i prenio majci poruku o Mesiji. Elizabeta je tijelom primila poruku čeda u svojoj utrobi i napunjena Duhom Svetim prepoznala u svojoj mladoj rođakinji Mariji „Majku Gospodina svojega”. Marija i Elizabeta komuniciraju riječima i gestama, ali i Marijin i Elizabetin sin komuniciraju kroz tijela svojih majki. Ima li što prirodnije, a u isto vrijeme čudesnije, od toga da se tajna utjelovljenja prenosi tijelima?
R.P.|duhos.com