Ušao je u crkvu kao što ulaze biskupi – na glavni ulaz, s cijelom povorkom: križ i svijeće u rukama ministranata, ispred njega, a svečano i radosno koračao je župnik, preč. Stjepan Ulat. Kad je povorka došla do glavnog oltara, prolomio se pljesak: dug i srdačan! Sad smo ga svi mogli vidjeti: o.Antu Gabrića, hrvatskog misionara iz Indije. Bio je to neopisiv događaj! O njemu smo znali sve: da se ustaje u 3. sata ujutro, da po cijele dane po blatu, kiši i neopisivoj vrućini pješači, ili ide biciklom do najudaljenijih sela u Bengaliji, da skrbi za najsiromašnije i da je veoma, veoma sretan! Najsretniji čovjek na svijetu! Sad smo tu sreću, radost kojom je zračilo njegovo lice osjetili kao pravo blaženstvo svi prisutni u župnoj crkvi Preslavnog Imena Marijina u osijeku, upijajući svaku njegovu riječ i spontano mu plješčući na svaku njegovu nadahnutu riječ.
Vidjeti o.Antu Gabrića bio je najljepši dar koji nam je Crkva mogla podariti tih godina, krajem šezdesetih. Činilo se da se Crkva lomi pred unutarnjim problemima svećenika i onih vanjskih, u neprestanom omalovažavanju, u nemogućnosti da se bavi bilo kojim vidom javnog djelovanja.On je dolazio je iz drugog svijeta, „tamo gdje palme cvatu“, govorio je o radosti i i s radošću. Njegova ljubav spram svojih siromaha, pogotovo dječice, njegova ljubav spram svoje hrvatske domovine i svoje obitelji, ali najviše – ljubav za Isusa i njegovo misijsko poslanje i poziv na sveto svećeništvo – bili su jednostavno – prelijepi. Njegovo krhko tijelo, osmijeh, lice i oči djetinje nevinosti i ljepote, riječi koje su blažile sve gorčine života i osvjetljavale svaku čežnju za mirom, istinskom radošću i jasnim životnim ciljem – plijenili su! Bio je to jedan od onih susreta koji se pamte: o.Ante Gabrić bio je netko s kim smo išli na misu, na predavanja, u zgradu fakulteta, s kim smo učili i čitali njegova pisma, a pjesmu „Tamo gdje palme cvatu“, koju su izvodili mladi isusovci u vokalno-instrumentalnom sasatavu „Kristofori“ bila nam je – himna! Pater Ante bio je „brand“! sinonim za misionara, za Indiju, za dobrotu, za požrtvovnost, oduševljenje, žrtvu, ljubav, za sve što je moglo pokrenuti mladića i djevojku k jedinom pravom cilju.U njegovu osmijehu, u njegovim pismima, u njegovim djelima i životu bili su ostvareni svi pravi životni ciljevi- biti Isusov i biti Marijin do smrti, jer je to siguran put osobne radosti, ispunjenja i ljubavi koaj sigurno nastavlja u nebu!
Nisam mogla izdržati! Pisala sam mu! Kad sam dobila odgovor – nisam mogla doći k sebi od sreće! O.ante gabrić mi je odgovorio! Još i više! Poslao mi je prekrasnu „sličicu“ od latica cvijeća koju su napravile male ruke djece iz sirotišta! To je sad uvijek bilo u nekoj bilježnici, gledala sam te latice koje su stvarale upaljenu sviejću i jednostavno uživala!
Mladost obasjana osobnim pismima o.Ante Gabrića, čitanje zbirki njegovih pisama različitim ljudima i na svim stranama svijeta „Tamo gdje palme cvatu“– neprocjenjivo je bogatstvo i blagoslov! On je postao mjerilo svega, mnogima: Jesam li dovoljno molila? Učila? Pomagala drugima? Bila ljubazna i strpljiva? Postila? Odricala se nepotrebnih stvari da bi mogla pomoći njegovim siromasima? Bila kreativna, poduzetna i ustrajna kao on? Bila otvorena za svaki susret kao on? Bila otvorena za različita davanja kao on? Jesam li radosna kao on, i ako nisam, zašto nisam? Nije problem ni u crkvi, ni u isusu, ni u umoru, problem je negdje u meni?
Na taj način su mnogi vjernici razmišljali i ne samo u Hrvatskoj, nego, prvenstveno, Hrvati na svim stranama svijeta!
Kad je o.Ante u zagreb došao s Majkom Terezijom – bili smo sigurni – Bog s ovim našim, hrvatskim narodom ozbiljno računa, jer nam šalje svece u koje se možemo i trebamo zagledati, jer su „hodajuće evanđelje i radost“
Bila je subota, listopad 1988. klanjanje u Rezidenciji isusovaca u Osijeku je završilo, kad je netko spomenuo, tiho i suzdržano o.Antu Gabrića. Ozarenih lica upitali smo:“Dolazi li o.Ante u Osijek?“ a odgovor nas je duboko rastužio:“Upravo smo čuli da je o.Ante Gabrić umro!“ Nismo mogli ništa reći, nismo čak ni isusovcima izrazili sućut. Vijest o paterovoj smrti nas je nekako blokirala! I – počeli smo se njemu moliti – za hrvatski narod, za hrvatske misionare, za hrvatske svećenike, isusovce i mlade – da nam po njegovu zagovoru procvjeta domovina koju je toliko volio i da naši mladi suvremenici slijede put kojim će učiniti prekrasne stvari za Boga, kakve je on učinio u dalekoj Indiji, i sad počiva u miru – tamo gdje palme cvatu!
Ana Penić