Utješno je iz perspektive naših zapletenih ljudskih odnosa vidjeti da je i Isus u nekim situacijama bio ljut. Nije se međutim Isus – kako bismo očekivali – ljutio na grešnike. Zalazio je u kuće i ručavao s grešnicima i carinicima, mirno obranio preljubnicu od kamenovanja, uvijek bio pun strpljenja i samilosti prema rubnim, marginalnim i “otpisanim”. Njegovu su srdžbu izazivali upravo moćni i veliki, besprijekorni legalisti, samozadovoljni pravednici, među njima posebno predstavnici vjerske elite.
O blagdanu Pashe kad se s ostalim vjernicima i hodočasnicima našao u jeruzalemskom Hramu, nešto je Isusa posebno rasrdilo i dovelo do provale bijesa koji nije završio samo na riječima nego je doveo i do prevrtanja stolova i udaraca bičem. A sve je zapravo bilo posve uobičajeno i u najboljem redu. Životinje koje je zatekao u predvorju Hrama trebale su poslužiti za žrtve paljenice, za one bolje stojeće tu su bili volovi i ovce, za one siromašne golubice. Kod njihove kupovine trebalo je promijeniti valute. Trgovci i mjenjači novaca bili su dakle potrebni, štoviše nužni za redovito funkcioniranje obrednih propisa. Oni su zapravo pomagali hodočasnicima da ostvare svoje žrtvene prinose i druge zavjete u vrijeme najvećeg židovskoga blagdana u Svetom gradu i na Svetom mjestu.
Mogli bismo pomisliti da je uzrok Isusova bijesa samo u tomu što su trgovci i mjenjači novaca iskoristili Sveto mjesto za vlastito bogaćenje i time ga oskvrnuli. No, problem ne bi bio ništa manje da su oni svoje poslove obavljali izvan predvorja ili dvorišta Hrama. Konflikt s predstavnicima vjerskih vlasti, koji su Isusu poslije ovoga čina već potpisali smrtnu presudu, svjedoči o znatno ozbiljnijem uzroku njegove ljutnje. “Razvalite ovaj Hram”, poručuje Isus ne samo trgovcima nego i vjerskim vođama. Oni ne razumiju smisao izgovorenoga, jer je Isus kako nas poučava evanđelist (Iv 2, 21) govorio na preneseni način o svojemu tijelu kao hramu kojega će podići za tri dana. No, Isus također s punim autoritetom, osuđuje krivu pobožnost i besmislenost žrtvovanja krvi životinja u Očevoj kući, u kojoj je on posljednje i istinito žrtveno pashalno janje. On je konačna žrtva pomirnica s Ocem, jaganjac Božji. S njim, u njemu i po njemu svi smo zauvijek pomireni s Ocem. Prestanak staroga hrama oglašen je konačno razderanim hramskim zastorom odozgor nadolje (Mt 27, 51) u trenutku Isusova smrtna krika. Bog više ne prebiva u rukotvorenu hramu. Isus je taj novi nerukotvoreni hram (Heb 9, 11). U hramu njegova tijela ukida se svaki oblik materijalne ili duhovne trgovine s Bogom. Ne vrijedi dakle više trgovačka logika: ja Bogu žrtvu, on meni darove, po mogućnosti čudo! U tom hramu i pred tim hramom potrebno je samo troje, kako je Isus lijepo i strpljivo bez traga ljutnje rastumačio Samarijanki, nepoznatoj i prezrenoj ženi grešnici: klanjati se Ocu u Duhu i istini (Iv 4, 23-24).
R.P.