Svakog petka i subote navečer te nedjelje ujutro, osjećam se, kao i mnogi roditelji, jadno i bespomoćno. Osječka Tvrđa, srce baroknog Osijeka – mjesto gdje su katolici kriomice išli poklisarima Dubrovačke Republike na misu i slušanje Božje riječi tijekom više od stoljeća i pol turske, muslimanske okupacije Osijeka – postaje mjesto hedonističkog, bezbožnog i poganskog orgijanja mladih Osječana. Jedan mi je policajac rekao da se svakog vikenda nekoliko grupa mladića potuče, tako da policija tamo uvijek dežura. O poštivanju Božjih zapovijedi, o sedam smrtnih grijeha – u ovo vrijeme i na ovom mjestu je neprikladno, ako ne i opasno govoriti. Ili ćete biti ismijani i izrugani, ili će netko pijan nasrnuti na vas. Naravno, ugostitelji žive od ovakvih „provoda s povodom“. Na svoju sramotu!
Moja tuga i jad, kao i mnogih roditelja, profesora i svih onih kojima su naši mladići i djevojke na srcu je neutješna! Što se to događa u mislima, dušama i duhu ovih mladih ljudi koji su u najvećem postotku primili sakramente krštenja, ispovijedi, euharistije i potvrde, da se u samo dvije, tri godine tako dramatično promijene i ne mogu to drugačije reći, podivljaju?
Jesu li oni nakon toga, u subotu i nedjelju ujutro sretni? Kad idem na jutarnju misu i vidim ih blijede, „nafiksane“, „napijene“, smrznutih, blijedih lica, praznih pogleda i gotovo beživotne, kako sjede na nekoj klupi u parku ili nekom kućnom pragu, ili bauljaju okolo, sasvim sam sigurna da nisu. Tone smeća, krv na pločniku, razbacane boce posvuda, pokazuju u kakvoj su moralnoj krizi i besmislu života ovi mladi ljudi koji su još prije nekoliko godina kao prvopričesnici recitirali prekrasne pjesmice o Isusu i njegovoj ljubavi. Jesu li za to sami krivi? Dakako da nisu! Ispitajmo svoje savjesti – i mi katolički profesori, i vjeroučitelji i svećenici, i redovnici, i redovnice, i vjernici laici, i roditelji, i političari i kulturni djelatnici. Kakve im izbore nudimo? Kakve sadržaje? Kakvu budućnost? U ovoj moralnoj kataklizmi vikendom, nitko ne može reći: „Baš me briga! Što ja tu mogu?! To rade svi, pa i moja djeca (nećaci, učenici, rođaci) ne žele biti iznimke!“
Na katoličkom portalu „Catholic Online“ čitam kako su mlade kršćanke iz Nigerije, koje su iz njihovih obitelji iščupali muslimanski teroristi BOKO HARAM, spremne biti bombašice samoubojice samo da bi izbjegle daljna mučenja – svakodnevna silovanja od mnogih muškaraca i izgladnjivanja. Nadaju se, jadnice, djevojke, zapravo djevojčice od trinaest, četrnaest, petnaest godina, da će, imajući oko struka bombe, spriječiti silovatelje i moći pobjeći, riskirajući da u bijegu budu ubijene, što im se čini bolje rješenje nego život koji sada žive. Kršćani, pogotovo kršćanske djevojke, što mlađe, to „vrjednije“, danas su u svim zemljama Bliskog istoka, sjeverne Afrike, ali i u Indiji, Indoneziji, Filipinima, kako izvještava „Catholic Online“, izloženi pravom mučeništvu, gore nego što su bili mučeni kršćani prvih stoljeća u Rimskom Carstvu. Usuđujem se reći da današnje djevice – mučenice, mlade kršćanke, bespomoćne u obrani svojega dostojanstva, plaćaju „danak“, visoku cijenu svojim mučeništvom i patnjom za ismijavanje, ruganje i svakovrsno ponižavanje predbračne čistoće „kršćanskog kulturnog kruga“, kršćana, katolika, koji ne žele biti „iz kamenog doba“, „primitivni“, „luđaci“ i izopćeni iz društva vršnjaka koji se iz svoje nesigurnosti, iskustva nevoljenosti i neprihvaćenosti u obitelji i društvu nameću svojim „naprednim“, „in“, „progresivnim“ prihvaćanjem vrijednosti koje su jednostavno – Isusovim riječima rečeno – „široka cesta koja vodi u propast“. Isus nam kaže kako je uzak put koji vodi u život i malo ih je koji ga nalaze. Disco klubovi, „ludi provodi“ vode u duhovnu prazninu, očaj koji postaje ocean besmisla života. Nažalost, većina naših djevojaka i mladića olako izabiru lakši put koji prividno vodi u „užitak“, a zapravo vodi u besmisao, tugu i depresiju, koju opet – samo Isus može izliječiti.
Da Isusov nauk i kršćanski pogled na svijet nije najbolji, najvrjedniji, najispravniji i da ne čini ljude najsretnijima, da Isus nije Bog koji voli do boli svakoga – ne bi kršćani, pogotovo katolici, bili tako nepoželjna, neprihvatljiva i „neprobavljiva kasta“ koju se, milom ili silom, na mnogo načina i na mnogim prostorima želi ili ukloniti, ili ušutkati! Ako je moguće – zauvijek! Pročitajmo samo kako se vrednuju mladi, pametni i svjesni katolici po hrvatskim portalima, kako ih doživljavaju neki profesori i „progresivni“ studenti Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
Duboko suosjećam s kršćanima u zemljama iz kojih su proganjani, a pogotovo s mladim Nigerijkama, katolkinjama koje između silovanja i zlostavljanja i mogućnosti da s bombama oko struka pokušaju pobjeći, radije biraju biti ubijene, nego da i dalje budu mučene. Suosjećam i s mladim, svjesnim kršćanima u nekada kršćanskoj Europi, koji u svojoj nesigurnosti i neprihvaćanju samih sebe i ne shvaćajući koliko su dragocjeni u očima Oca nebeskog, da bi bili voljeni barem za dan – riskiraju biti izgubljeni i izranjeni, nesretni i depresivni – zauvijek!
U nedjelju, 17. travnja, kako piše „Catholic Online“ u 40.000 kršćanskih crkava diljem SAD-a bit će, tijekom bogoslužja, molitva za progonjene i mučene kršćane. Pridružimo se i mi – s nakanom da žrtva njihovih vršnjakinja, neopisiva patnja mladih nigerijskih katolikinja, bude otrežnjenje djevojkama bilo koje vjere da ponosom prihvate dar – svoju slobodu i svoje dostojanstvo u predbračnoj čistoći.
„No drugs, no alcohol, no sex, no rock and roll – but everalsting, pure and precious love of Jesus Christ!“ – means everlasting happy end!
Ana Penić