JA SAM TVOJ KRIŽ! SVATKO OD NAS TVOJ JE KRIŽ
Promatram te u duhu Isuse. Stojiš pred onima koji te optužuju. Šutiš. Smiren, bez riječi prihvaćaš sve optužbe, laži, prijezir, podcjenjivanje, ruganje, odbacivanje, mržnju i uzimaš svoj križ. No – to nije križ od drveta. Tvoj križ, shvaćam, sam ja! To smo mi! Ti prihvaćaš mene – ti prihvaćaš svakoga od nas kao svoj križ koji ćeš nositi ne samo do smrti na Kalvariji. Ti Isuse, nosiš mene, nosiš nas – svoj križ, kroz sve dane naših života.
Ti taj križ prihvaćaš i nosiš strpljivo, pun suosjećanja. Bez ijedne riječi prijekora, bez mrmljanja, uzimaš me uvijek iznova, uzimaš svakoga od nas kao što si uzeo križ u Jeruzalemu i kao što je milosrdni Samarijanac ponio izranjenog čovjeka kojega je sreo napuštenog i ostavljenog negdje na cesti.
Svako jutro se budim s obećanjem da ću danas biti bolja osoba. Odlučujem slijediti tebe i tvoju Majku u svemu u čemu me Duh Sveti nadahnjuje u još jednom danu koji si mi darovao. Odlučujem biti ljubaznija, strpljivija, velikodušnija, optimističnija, brinuti za potrebe onih koji si mi stavio na životni put kao što je to radila tvoja Majka: da se ni na što neću žaliti, da nikoga neću osuđivati ili prosuđivati ičije postupke. Uostalom, ja ne znam što je tvoja volja u njihovom životu. Svako jutro s prvim zrakama sunca zahvaljujem na novom danu i obećajem da ću biti osjetljiva na dah i dar Duha Svetoga koji uvijek dolazi kao lahor i donosi duši mir i radost. Obećajem da ću taj lahor Duha i volju Božju zagrliti i prihvatiti kao tvoja Majka, ali ti znaš koliko sam u tome neuspješna. Čitajući Sveto pismo i razmatrajući njezin život, svaku večer, nakon još jednog proživljenog dana, moram s tugom reći: „Isuse, oprosti, ni u čemu nisam slična tvojoj Majci.“ Savjest mi nepogrešivo govori kad sam nešto napravila dobro, a to je tako rijetko. I svaki dan mi predbacuje nesličnosti s njom. Toliko sam malo dobra napravila i nebrojeno puta više, propustila dobra učiniti. Tvoja majka je iz dana u dan, iz godine u godinu, sve do tvoje muke i smrti, do uskrsnuća i uzašašća na nebo, bila ustrajna i vjerna Bogu u svakom trenutku – nikada nikome ništa nije predbacivala, nikada nikoga optuživala i nikada nikoga nije ogovarala niti se ikada na nešto žalila! Tvoja je Majka sav svoj život bila čista samozatajnost, čista poslušnost Bogu, čista poniznost i čista vjernost. Vjerovala je Bogu Ocu koji ju je izabrao za tvoju Majku, vjerovala je tebi, ljubljenom Sinu, i Duhu Svetom koji joj je i u najtežim trenucima davao snagu da ne klone i ne padne u napast samosažaljenja i sumnje u Božja obećanja. Nikada nije pitala zašto nešto treba učiniti nego kako ispuniti Božji plan bez obzira koju će cijenu morati platiti i žrtvu podnijeti.
Tebi je Isuse, tvoja Majka uvijek bila utjeha, razumijevanje i prihvaćanje, a ja – ja sam ti uvijek i iznova – križ. Ja sam tvoj križ kojeg ti iz dana u dan prihvaćaš, nosiš i zacjeljuješ rane koje u tvojem tijelu, Crkvi, krvare zbog mojih grijeha – propusta, nečinjena dobra i zbog moje ravnodušnosti prema zlu. Pozvana sam, pozvani smo, u tvoje Ime, u ime tvoje Majke i tvoje Crkve svijet učiniti ljepšim i ugodnijim mjestom za život i da bude na spasenje svih ljudi, „da bude kako na nebu, tako i na zemlji“, sklad i mir. Međutim, s koliko vjernosti i ustrajnosti to činimo? ! Uglavnom malo, premalo!
Ja sam tvoj križ, od kojeg ti nikada ne odustaješ! I kad sam i sama sebi i drugima teška, ti me i dalje nosiš i prihvaćaš s ljubavlju. Tvoje milosrđe je neizmjerno! Ti nikada ne odustaješ od mene! Od nas! Nekad me vidiš u crkvi – prisutnu tijelom, a duhom i mislima – daleko. Ipak, ti se ne umaraš noseći me kao svoj križ. Jesi li ikada pomislio da nisam vrijedna tolikog milosrđa i tolike strpljivosti? Jesi li ikada našao nekoga kao Šimuna Cirenca koji bi ti pomogao da me i dalje nosiš unatoč teškim ranama koje sam ti zadala svojim grijesima i manjkom pouzdanja u tvoju ljubav? Razmatrajući tvoju agoniju i muku, shvaćam – ti me uvijek nosiš svojim milosrđem kao što dobar pastir uvijek nanovo stavlja na ramena svoju izgubljenu ovcu, izgrebenu, uplašenu i izranjenu. Večeras sam ovdje da ti se klanjam i s tobom, prisutnim u Euharistiji, još jednom shvatim kolikom me ljubavlju ljubiš i pozivaš da ti se, iako sva slaba i postiđena, razotkrivena i ponižena, s povjerenjem, bez imalo straha, predam. „Prava ljubav nadilazi svaki strah“ – zapisao je tvoj učenik Ivan iz svoga iskustva proživljene smirenosti i osjećaja prihvaćenosti jer ti je od početka vjerovao i prihvatio tvoju ljubav! Čistim, bezazlenim srcem ju je prihvatio i uronio u nju! Njegova savršena ljubav razbila je strah pred rimskim vojnicima i on se usudio stati uz tvoj križ i s tobom proživjeti sve pogrde, uvrede, poniženja koje su namijenjeni tebi. Nije se bojao jer je ljubio i vjerovao je da je ljubljen puninom ljubavi.
U duhu smo večeras sa ženama koje pripremaju tvoju posljednju večeru. S tobom su došle u Jeruzalem, pratile su te tijekom tvog javnog života. Tu je i tvoja Majka. Sabrana, predana, pomaže srediti sve kako bi u dvorani tvoga posljednjeg blagovanja sa svojim učenicima, u presudnom času tvoga života i budućnosti čovječanstva sve bilo u redu: i kruh, i vino, i vrčevi i ostalo posuđe. Tijekom cijelog dana žene užurbano rade, pomalo nervozno i napeto, samo je tvoja Majka suzdržana, tiha, zamišljena, nekako – odsutna. Ona je, iako okružena drugim ženama, u duhu s tobom, nebeskim Ocem i Duhom Svetim. U duši prepoznaje – OVO JE ČAS! OVO JE TRENUTAK KAD SE ODLUČUJE SUDBINA SVIJETA I CJELOKUPNOG ČOVJEČANSTVA. OVO JE NOĆ RADI KOJE SAM POSTALA MAJKA SINA BOŽJEGA, ZBOG KOJEG SAM TOLIKO NERAZUMIJEVANJA, PONIŽENJA I BOLI PROŽIVJELA! Ona zna što će se noćas dogoditi! Duh Sveti koji ju je, s njezinim pristankom, učinio tvojom Majkom, uz nju je te ju jača i tješi. Ona mu se potpuno predaje kao što se onaj koji ne vidi, predaje onome koji ga vodi i zna put kojim mu je ići. Njezin Sin, Sin Boga živoga, ulazi u najtamniju noć koju je čovječanstvo moglo stvoriti – priprema se ubiti čovjeka s uvjerenjem da će zauvijek ubiti Boga, ubiti savjest i ukinuti Božje zapovijedi koje je svatko s prvim trenutkom postojanja naslijedio: prepoznati što je dobro, a što zlo. Živjeti u neskladu sa svojom savješću uvijek je teško jer je duh uzburkan, duša uznemirena i savjest ne prestaje opominjati i plašiti. Duša izranjena grijehom je napeta, nemirna i paralizirana. Cijelo je biće ispunjeno dubokim strahom, nezadovoljstvom, pobunom i nemoći. Ti, Isuse, svojim naukom i životom – previše smetaš! Onaj tko u životu između „plodova duha“ i „plodova tijela“, kako ih naziva sv. Pavao, bira „plodove tijela“: bludnost, nečistoću, razvratnosti, idolopoklonstvo, srdžbe, spletkarenja, razdore, strančarenja, pijančevanja, zavisti, pijanke i tome slično (Gal. 5, 19-22 ), srlja u propast iako to ne želi! Ti si takvima smetnja koju treba odbaciti, glas koji treba utišati. Svjedok Istine i onaj koji živi i propovijeda „plodove Duha“: ljubav, blagost, opraštanje, čistoću, velikodušnost, uslužnost, dobrotu, vjernost, blagost i uzdržljivosti – uglavnom smeta i mnogima je trn u oku. Tako je bilo u presudnoj noći tvoje agonije, tako je to i danas! Ubijene redovnice – mučenice iz Jemena, ubijeni kršćani u Nigeriji, protjerani i na svaki način ponižavani kršćani u zemljama Bliskog Istoka. Svjedoci smo da se želi izgnati iz javnog života sve što je u skladu s tvojim naumom o čovjeku i obitelji, da se želi „olakšati“ roditeljima i društvu, „prihvatiti ‘istinu’ da je začeto dijete hendikepirano i već bolesno“ tako da mu se zaniječe i pravo na život
Svemogući Bog dopušta u ovoj noći da njegov ljubljeni Sin, kao i svaki čovjek, bude iskušan od Sotone i tako se poistovjeti sa svakim kojemu je dana sloboda da bira dobro ili zlo, volju Božju ili sirenski zov „oca laži“. U duhu gledamo kako ti, Isuse, sam i tjeskoban odlaziš u Getsemanski vrt, „daleko od svojih učenika koliko se može kamenom dobaciti“. Počinje strašna muka. Misli Zloga napadaju kao krijesnice, srce se grči u strahu. Osjećaj da će sve što te čeka te noći i sljedećeg dana biti uzaludno za sve one naraštaje koji će do sudnjeg dana slobodno birati „široki put koji vodi u propast“, neizdrživ je. Tvoja nevinost i čistoća sad je napadana vizijama, ratovima, grozotama, nasilništvima, razvratnostima, s toliko siline i gadosti da borba postaje sve teža i pod tim teretom, malo po malo, počinješ tonuti te jecajući moliš Oca: „Ako je moguće, neka me mimoiđe ovaj kalež, ali ne moja, nego tvoja volja neka bude.“ Te riječi izgovaraš u ime svih onih koji će slobodu savjesti morati plaćati krvavim znojem i jasnim odbijanjem đavolskih, primamljivih i zavodljivih ponuda. I tek nakon što si izgovorio riječi: „Ali ne moja, nego tvoja volja neka bude!“, dolazi anđeo i tješi te. Anđela koji te u agoniji noći tvoje muke tješi, spominje samo evanđelist Luka. Sigurni smo da mu je taj detalj ispričala tvoja Majka .
Marija je od Boga izmolila anđela da te utješi. U ozračju duhovne noći i zlokobne tišine pune nagovještaja užasa koji će se dogoditi, ona, potaknuta Duhom Svetim, prepoznaje „tvoj čas“ i svim srcem moli da se, iako si tjelesno i emotivno slomljen, možeš predati volji Očevoj.
Marija je sličnu rečenicu, ali istog značenja rekla anđelu Gabrijelu i tako pristala postati Majka utjelovljena Sina Božjega. Njezine riječi: „Evo službenice Gospodnje! Neka mi bude po riječi tvojoj.“, ove godine Crkva slavi baš na Veliki petak. Tako su se ove godine poklopile tvoje i Marijine riječi predanja u volju Očevu. U Marijinu i tvome životu poklopile su se dvije strane iste medalje Božje proslave u čovjeku i čovjekove proslave u Bogu! S jedne strane medalje je Marijin „da“ Bogu u ime svega stvorenog i grijehom izranjenog čovječanstva, dok je s druge strane medalje Isusov „da“ koji svojom mukom i uskrsnućem otvara vrata sretne vječnosti svima koji ga iskrena srca traže. Tvoja muka, smrt i uskrsnuće proslava je čovjeka i čovječanstva po „Novom Adamu“ do „posljednjeg Adama“. Nebeski Otac dopustio je da ti, njegov ljubljeni Sin, budeš napastovan „tamom i noći duha“ i da slobodno, iako iscrpljen od boli i tjeskobe, odlučiš hoćeš li izvršiti plan Božji kako bi svaki čovjek mogao primiti ili odbiti njegovu volju i mir. Isuse, ti si tada vidio i sve naše živote. Vidio si sve padove, posrtaje, kriva razmišljanja koja su vodila i do krivih postupaka svakoga od nas i pitao se: „Je li to vrijedno moje muke i smrti?“ Zbog nas, zbog mene, krvavim si se znojem znojio i plakao te molio Oca da te mimoiđe kalež na kojem je bilo upisano moje ime i ime svakoga od nas i u njemu gorak okus svih gadosti koje će svaki čovjek, pa i ja, učiniti. Ti si ih unaprijed po svojoj svetoj muci, smrti i uskrsnuću i po svom beskrajnom milosrđu – oprostio!
Moja je utjeha i utjeha svih nas ta da ni tada nisi bio sam. Učenici su zaspali, ali tvoja je Majka bdjela. Ona nije Majka „od spektakla“. Nikada nije nešto važno radila javno i patetično. Ona i sada nije u Getsemaniju, ali je uvijek blizu onima koji nevini trpe. Molila je i bdjela za tebe, pratila te na križnom putu i kad je bilo najteže, stala je uz tvoj križ. Bila je spremna da se i njoj izruguju i da, ako je to Božja volja, s tobom i umre. Njezina vjera u Božje obećanje da ćeš ti, iako mrtav na njezinim rukama, biti kralj Kraljevstva kojemu neće biti kraja, pobjednička je za sva vremena! Vjeruje da svojom ljubavlju i Duhom Svetim pobjeđuje svaki strah, svako zlo, Zloga pa i samu smrt!
Pod tvojim križem nalazimo tvoga ljubljenog učenika, tvoju majku Mariju, tvoju učenicu Mariju Magdalenu i tvoju rođakinju Mariju Kleofinu. Ljubav prema tebi pobijedila je njihov strah. Oni su te voljeli ljubavlju koja pobjeđuje svijet! Oni su i danas nadahnuće onima koji svojom ljubavlju prema bližnjima, s tobom, preobražavaju svijet. Njih ima i u našem gradu! Ima ih i u našoj domovini i u svijetu, i to više nego što bismo očekivali. Majka koja svome sinu daruje bubreg, supruga koja svom suprugu daruje bubreg, mlada majka koja radije umire nego da usmrti svoje nerođeno dijete, svi dragi ljudi okupljeni u „Veronikin rubac“, „Marijinu legiju“, „Rijeku ljubavi“, Caritas, „DUHOS“ „MiR“ i ostale udruge koje okupljaju i mlade i stare, i zdrave i bolesne, i siromašne i manje siromašne. Oni su tu, pokraj nas. Oni koji su okupljeni u Humanitarnoj udruzi Srce za Afriku, grade škole, a oni okupljeni u „Marijini obroci“ grade kuhinje i hrane školsku djecu u različitim zemljama Afrike. Tu su i časne sestre raznih družbi i svi su oni s tvojom Majkom, rođakinjom i s tvojim učenikom i učenicom uz tebe u tvojoj muci i smrti. Oni te susreću u djeci, nerođenima, siromašnima, nezaposlenima, bolesnima, gladnima, u djeci Afrike. Oni žive za tebe i od tebe, i u tvoje Ime – za druge i s drugima!
U ovoj noći, dok promatramo tebe i tvoju muku u Getsemaniju, mnoge Marije Magdalene i Marije Kleofine služe siromašnima, bolesnima ili usamljenim sugrađanima, izbjeglicama, nezaposlenima, izbačenima iz svojih stanova i kuća zbog dugova. Mi molimo ovdje, pred tobom, a svećenici dijele sakramente. Molimo tvoj blagoslov za sve njih.
Ti si Bog, a ipak si kao čovjek posrnuo pod križem i „vojnici prisiliše Šimuna iz Cirene“ da ti pomogne nositi križ. Ti, Bog, Riječ Božja koja je stvorila svijet i sve na ovome svijetu – potreban si ljudske pomoći i primaš je od – stranca. Nigdje nije zapisano da si ikada ranije susreo Šimuna Cirenca. Nisi mu ozdravio bolesno dijete, nisi mu uskrisio mrtvog sina, nisi k njemu išao odmoriti se kao što si išao k Mariji, Marti i Lazaru. Kad ti je bilo najpotrebnije i kad si bio najslabiji, pomogao ti je – nepoznati stranac! Sigurni smo da se nakon susreta s tobom i svoje pomoći tebi, Šimun Cirenac posve otvorio Božjoj milosti i otišao svom domu i svojoj obitelji sretan, miran i željan drugima pomagati! To je pouka tvoga prihvaćanja pomoći Šimuna Cirenca. Pomagati nesebično i bez računice drugima, drugačijima, nepoznatima, odbačenima, bolesnima, prezrenima, poniženima i siromašnima, uvijek je pomaganje tebi, blagoslov i radost! S druge strane, pokazuješ nam kako trebamo biti ponizni kao i ti i prihvatiti pomoć drugih ljudi i kad su prisiljeni pomoći nam i kad im nismo osobito dragi, kad su stranci i kad ih je Bog poslao na naš put baš zato da nam pomognu. Još i više, kad ih je Bog prisilio da nam pomognu, kao što je po rimskim vojnicima prisilio Šimuna Cirenca da pomogne tebi.
Bog ne ostavlja nenagrađeno učinjeno dobro! I kad je izgledalo da je sve što si ti, Isuse, govorio i činio; kruh umnažao i davao gladnima, vino umnožio da „razveseli srce čovjekovo“, bolesne liječio, mrtve oživio, prijatelje tješio i grijehe opraštao, bilo uzalud, ti si umro. Ali si treći dan – uskrsnuo! Ti si sada preobražen, vječan, utjelovljena i proslavljena Ljubav koja ljubi svakoga čovjeka spremna da tu Ljubav i zagrljaj prihvati. Međutim – uskrsnulom Bogu samo čisto srce može uzvratiti čistom ljubavlju! Zato nam ti nudiš sakramente – naročito sakrament ispovijedi u kojem naše duše čistiš, grliš nas i prihvaćaš puninom. Blagoslovi nas Isuse i po zagovoru svoje majke Marije daj nam Duha svoga da prepoznamo volju Božju u svom životu i da ti križ s našim imenima ne bude pretežak. Daj nam Duha da znamo prepoznati kada i kome trebamo biti Šimun Cirenac. Nije te poznavao i nije znao za tvoju muku, a išao je tebi ususret da bi ti bio podrška, predah i snaga koju nisi dobio ni od koga – ni od svojih učenika i prijatelja, niti od onih koje si ozdravljao. Vjerujemo, i Šimuna Cirenca je izmolila Marija. Po njenom zagovoru daj da prepoznamo kako, kada i kome nas šalješ i da to prihvatimo bez mrmljanja i s ljubavlju.
Ana Penić