Sjedile smo za stolom, opušteno. Ona je pričala o svom životu tako zaneseno, toplo, radosno, s ljubavlju i nostalgijom da mi je sve to izgledalo nestvarno i bajkovito. Živo se sjećala svog djetinjstva i posljednjeg pogleda na roditeljsku kuću, kao da je sve to bilo jučer, prekjučer, prije godinu dana. Slušala sam ju bez daha. Iznenadni dolazak rođaka nije nas zbunio. Zamolila sam ga da nam se pridruži i za početak, da procijeni koliko je moja sugovornica stara, na što je on oklijevajući odgovorio: „Pa, siguran sam da je navršila četrdeset godina. Nije mlađa! Premda tako izgleda!“. Njoj je pomalo bilo neugodno zbog te njegove izjave, a ja sam bila oduševljena. „Ova redovnica, misionarka iz Konga, navršila je 75 godina! Vratila se ovih dana, i to zauvijek, jer su redovnice iz Europe zamijenjene domaćim redovnicama“, odgovorila sam. Moj rođak nije mogao ni riječi izustiti. Toliko je bio iznenađen! Ova žena blagog pogleda i prelijepog, čistog lica bez ijedne bore, u očima je imala ocean sjaja, ljubavi i dobrote, a glas – glas joj je bio kao u mlade djevojke razdragane zbog sretne ljubavi koju proživljava i u kojoj uživa!
Bila je kućna pomoćnica u Zagrebu, a njena domaćica i poslodavka bila je plemenita žena koja ju je vodila na misu k isusovcima u Palmotićevu. Siromašna seoska djevojka sa 16 se godina našla u velikom gradu i tu upoznala velike i svete ljude koji su s oduševljenjem pričali o misionarima u dalekim zemljama Afrike i Azije. Ljubav Isusova i poziv na djevičansku ljubav u dalekim misijama bila je neodoljiva. Nije dugo trebalo da se odluči i ode k svojim roditeljima u selo u Slavoniji i s njima se oprosti. Ići u daleke misije u Afriku tada je značilo otići zauvijek. Priznala je kako je plakala nakon što se s roditeljima oprostila i otišla u Novu Gradišku na vlak te iz vlaka posljednji put gledala svoj dom, jer je željeznička pruga prolazila uz njihovo selo, ali nikada nije požalila zbog svoje odluke. I sad je, kroz suze, drhtavim glasom otpjevala romantičnu, zapravo potresnu pjesmu s kojom se oprostila od svoje obitelji. Duhom je i sada mlada, kao i tada kad je kao zaljubljena šesnaestogodišnja djevojka, djevičanski zaljubljena u Isusa, svjedočila i osvajala duše negdje daleko – u zemlji o kojoj nije ništa znala, u zajednici čiji jezik nije poznavala. Službeni je jezik bio francuski, a sve poglavarice uvijek su bile redovnice iz zemalja u kojima se govorio francuski. Nikada nije bila ni blizu nekog važnijeg položaja u zajednici. Nije bila ni učiteljica, ni ona koja vodi Caritas, ni katehistica, ni voditeljica zbora, ni poglavarica. Bila je na raspolaganju za teški i grubi rad čega su redovnice, kojima je materinski jezik bio francuski, bile oslobođene. Ali – ljubav koju je osjećala prema Isusu i najbjednijima od najbjednijih s kojima se družila i kojima je pomagala onim novčićićima koje je dobivala od svoje rodbine iz Hrvatske, a pogotovo ljubav kojom je Isus, njezin djevičanski Zaručnik natapao njezino nježno srce – bila je beskrajna, neodoljiva, prelijepa i prebogata! Od te ljubavi njezino je lice sjalo ljepotom i sad kad je bila već starica od sedamdeset i pet godina. S tom ljubavlju je i sad pjevala čistim i zvonkim glasom i pohvale i balade nadahnute nostalgijom za domom i obitelji, ali i iskrenom radošću što je toliko ljubavi i ljepote dobila u životu!
Njezin je život prelijepa pohvala djevičanske ljubavi Isusa i Marije koji su joj tu ljubav ponudili i darovali u ranoj mladosti i s njom ju proživljavali kroz sve dane njezina duga života jer ju je primila otvorena, čista srca.
Danas nam u Crkvi i kulturi (npr. književnosti) nedostaju svjedočanstva prelijepe djevičanske mladenačke ljubavi koja je neprocjenjivo bogatstvo Crkve od prvih kršćanskih vremena. Kao da je neugodno reći : „Ja jesam mlada, tek mi je šesnaest, sedamnaest, osamnaest godina i uživam u tome što mogu živjeti lijepo, čisto, djevičanski i radosno!“
Sjećamo se kako je s jedne strane zaprepaštenje, a s druge strane divljenje, izazvala mlada glumica Edita Majić kad je odlučila postati redovnicom karmelićankom i to u domovini sv.Terezije Avilske, daleko od svih dragih ljudi i svoje domovine. Svi, bez obzira jesu li odobravali njezinu odluku ili nisu, poštivali su je. U Rimu i danas možemo vidjeti crkve posvećene redom mladim djevojkama, djevicama – mučenicama, koje su radije birale smrt nego udaju za nekog mladića jer su iskusile takvu ljepotu djevičanske ljubavi Isusa i njegove Majke da joj nisu nisu mogle odoljeti. I danas se u najsvečanijem dijelu mise spominju svetice – djevice i mučenice. One su s razlogom zaslužile svaku pohvalu, kao i djevice i mučenice ovih dana koje su u Jemenu ubijene. I kad nije „krvno mučeništvo“ kao njihovo ili sv.Cecilije, sv.Katarine, sv. Agneze i ostalih djevica prvih stoljeća kršćanstva, ono je „tiho mučeništvo“ jer kako je jednom rekla (uskoro) sv. Majka Terezija: „Kad tebe, svoju ljubljenu zaručnicu Isus zagrli s križa, trnje s njegove krune mora te raniti!“ Djevičanska ljubav, predanje Bogu, te po njegovu nadahnuću izabrana i prihvaćena – uvijek je isprepletena s boli, ali i radosti, kao u „Pjesmi nad pjesmama“ gdje se Zaručnica i Zaručnik traže i vole – do boli!
U proljeće, kad sve ponovno živi i cvjeta, sva raskoš i ljepota života, prirode i cvijeća jednostavno je – pohvala djevičanskoj ljubavi između Boga i čovjeka te Boga i svega što je on stvorio s ljubavlju i radošću.
Ana Penić