Bijaše već uređen dio logora kad kraljevi ugledaše kako se zvijezda pojavi svijetla i jasna iznad brežuljka s jaslicama, a iz nje se svjetlost okomito izlije na brežuljak. Čini mi se da se približavajući sve više povećava te naraste do količine svjetla, da mi se učini velika poput ponjave. A vidjeh kako su ispočetka veoma začuđeno gledali. Već bijaše mračno, nisu vidjeli nikakve kuće, nego samo obličje nekog brežuljka nalik na nasip; no iznenada ih obuzme velika radost jer ugledaše u tom svjetlu lik djeteta, isto kakvog ranije bijahu vidjeli u zvijezdi. Na to svi ogoliše svoje glave i iskazaše svoje poštovanje, a trojica kraljeva pođoše na brežuljak i pronađoše vrata špilje. Mensor otvori vrata te ugleda špilju ispunjenu nebeskim svjetlom, a u pozadini sjedi Djevica s Djetetom upravo onako kako je bijahu vidjeli u svojim viđenjima. On odmah odstupi natrag i reče to svojim prijateljima. U međuvremenu izađe pred njih Josip s jednim starim pastirom, a oni mu priprosto rekoše kako dolaze da bi se novorođenom kralju židovskom, čiju zvijezdu vidješe, poklonili i donijeli mu darove. Josip im prijateljski izreče dobrodošlicu, a stari ih pastir dovede do njihove povorke i pomogne kod uređenja: neki pastiri, koji su se tamo nalazili, ustupiše im pojatu.
Oni sami spremiše se za svečani čin koji su naumili. Vidjeh da ogrnuše velike, bijele ogrtače koji su imali dugi skut. Svjetlucali su žućkastim sjajem kao da su od sirove svile te su neobično tanki i lagani, vihorili oko njih. Te ogrtače imahu uvijek kod vjerskih svečanosti. Svoj trojici oko sredine tijela, na pojasima, visjele su na lančićima svakojake vrečice i zlatne kutije, nalik na kutije za šećer s gumbima na njima, stoga su oni u svojim ogrtačima sasvim široko hodali. Svakog kralja slijedila su četvorica pratitelja iz njegove obitelji. Osim ovih tu, bijaše nekoliko Mensorovih slugu koji su nosili malu ploču nalik na pladanj te jedan tepih s resama i nekoliko drugih laganih komada tkanine.
Nakon što bijahu lijepo poredani, slijedili su svetoga Josipa do ispod nadkrovka nad vratima jaslica; pokriše tu ploču rojtastim sagom, a svaki od trojice kraljeva stavi nekoliko zlatnih posuda i kutija na nj i to bijahu njihovi zajednički darovi. A Mensor i ostali skidoše sandale s nogu. Josip otvori vrata špilje. Dva mladića iz Mensorove pratnje odoše ispred njega i raširiše komad tkanine pred njegove noge na podu špilje te odoše natrag. Odmah iza njega išli su druga dvojica noseći pladanj s darovima koje on, došavši pred Blaženu Djevicu uzme te, spustivši se na koljena, sa starhopoštovanjem stavi na drugi stalak do njegovih nogu. Nosači odoše natrag. Iza Mensora stajahu četvorica pratitelja iz njegove obitelji, ponizno prignuti. Seir i Teokano stajahu sa svojim otraga. Kad uđoše, bijahu svi potpuno opijeni pobožnošću i ganućem kao prožeti svjetlom što je ispunjavalo prostoriju, a ipak ne bijaše nikakvoga drugog svjetla doli Svjetla svijeta. Marija je na tepihu više ležala nego sjedila, naslonjena na ruku, s lijeve strane Djeteta Isusa, koje je ležalo nasuprot ulaza na mjestu rođenja u sagom prekrivenom koritu koje stajaše malo povišeno na nogarima. No, u trenutku kad oni uđoše, uspravi se Blažena Djevica u sjedeći položaj, pokrije se velom i uze u svoj široki veo pred sebe na krilo Dijete Isusa. Kad Mensor klekne te, spuštajući darove, izreče dirljive riječi odanosti, ponizno prignuvši nepokrivenu glavu pa prekriži ruke na prsima, Marija je Djetetu – koje bijaše povijeno u crveno, a iznad toga u bijelo – otkrila gornji dio tijela i ono je umiljato gledalo sjajeći se kroz njezinu koprenu. Ona mu je jednom rukom pridržavala glavicu, a drugom je bijaše obujmila. Ono je imalo ručice ispred prsa kao da moli i sjalo je od srdačnosti, a koji put je i dražesno posezalo za onim oko sebe.
Oh, kako blaženo i tiho ga časte ti dragi ljudi s istoka. Kad to vidjeh, rekoh sama sebi: „Kako li su ta srca tako jasna i nepomućena, puna dobrote i nevinosti kao pobožna dječja srca. Nema ničega silovitog u njima, a ipak su cijela plamen i ljubav! Ja sam mrtva, ja sam duh.“ Inače to ne bih mogla vidjeti, jer to ipak nije sada, a ipak je sada. No, to nije u vremenu, u Bogu je sve sadašnjost, ja sam mrtva, ja sam duh. Kad sam tako čudno razmišljala, čuh ove riječi: „Zašto te to brine, gledaj i hvali Gospodina, jer on je vječan i sve u njemu.“
A tad vidjeh kako Mensor iz vrećica što mu je visjela za pojasom izvadi pregršt kao prst dugih, debelih, teških štapića, gore šiljastih, po sredini zlatno granuliranih i sjajnih te kao svoj dar ponizno položi Blaženoj Djevici na krilo pored Isusa. Ona uze zlato nježno zahvaljujući te ga pokri vrškom svoga ogrtača. Mensor dade te štapiće od lijevanog zlata jer bijaše pun odanosti i ljubavi i s nepokolebljivom i neumornom pobožnošću tražio je svetu istinu.
A sad se Mensor sa svoja četiri prijatelja povuče te pristupi Seit, onaj smeđi, sa svoijima i spusti se na oba koljena s velikom poniznošću; dirljivim riječima prikaže svoj dar spuštajući na stol ispred Djeteta Isusa zlatno kandilo puno malenih zelenkastih zrnaca smole. On preda tamjan jer on bijaše onaj koji je spremno i s poštovanjem prionuo i s ljubavlju slijedio Božju volju. Klečao je tu dugo s velikom usrdnošću prije no što krenu natrag.
Nakon njega približi se Teokeno, onaj bijeli i najstariji, on bijaše vrlo star i debeo te nije mogao kleknuti, no stajao je duboko prignut te stavio dolje na stol zlatnu posudu sa tankom zelenom biljkom. Izgledalo je da još raste iz korijena; bijaše to jedno posve tanko, zeleno, uspravno drvce s čupavim grmićima na kojima bijahu bijeli cvjetići. To bijaše mirha. A on prinese mirhu jer ona upućuje na umrtvljenje i svladavanje strasti; jer taj dobri čovjek bijaše se borio protiv silnih napasti idolopoklonstva, mnogoženstva i naprasitosti. On ostade jako dugo stajati u velikom ganuću sa svojom pratnjom ispred Djeteta Isusa, tako da mi bijaše žao drugih slugu ispred jaslica što su tako dugo morali čekati da vide Dijete.
Iz knjige Anne Katharine Emmerich: „Život Blažene Djevice Marije“
Ana Penić