Razgledavala je knjige. Ozračje knjižare u kojoj kupci razgledavaju knjige, listaju reklamne kataloge i potiho razgovaraju, savršeno joj je odgovaralo. Ovo je trenutak sabranosti, opuštanja. Razgledavanje knjiga uvijek joj je godilo pa i onda kad nijednu nije kupila. Dodir ruke na ramenu ju je trgnuo. Podigla je pogled i zbunjeno gledala lice mladića koji je nešto govorio. Nije ga poznavala. On je pričekao trenutak, nasmiješio se i ispričao za neugodnost te započeo:
„Molim vas, gospođice, hoćete li mi pomoći? Brat mi je upravo magistrirao na hrvatskoj književnosti i kupio bih mu knjigu, ali se ne mogu odlučiti. Ja studiram kemiju i nisam baš dobar s romantičnim knjigama. Ali moj brat …on je pravi hrvatski zanesenjak.“
Nasmiješila se i sabrala. Smeđe oči koje su je upitno gledale nadvladale su njezinu neugodnost i zapanjenost.
„A da mu kupite Antologiju hrvatskog pjesništva? Ako je takav romantik kao što kažete, možda će vaš brat rado čitati hrvatsku poeziju?“
„Dobro! Poslušat ću vas. Kupit ću mu knjigu Antologija hrvatskog pjesništva. Hoćete li mi ju vi uzeti? Nekako mi je neugodno…Antologija hrvatskog pjesništva…preromantično zvuči…i, mogu li vas potom počastiti kavom?“
„Ne, hvala. Žao mi je, ali žurim na misu. Pozdravite brata i čestitajte mu u moje ime! Svaka mu čast! U ovo vrijeme za magisterij izabrati hrvatsku književnost velika je hrabrost. Oprostite, tramvaj će mi pobjeći. Žurim…“
U tramvaju je u mislima odvrtila film ovog iznenadnog susreta u knjižari. Bila je to sjajna scena za početak nekog romantičnog filma. Toga dana baš se lijepo osjećala. Američku književnost položila je s peticom, čak je profesor pitao kako se piše „odličan“ otvarajući njezin indeks. Peticu je potom proslavila novom frizurom, a mladić koji se tako iznenada „ukazao“, pojavio pred njom bio je jednostavno prekrasan: visok, skladne građe, lijepih smeđih očiju, mirnog i skladnog lica, a hercegovački naglasak činio ga je vrlo šarmantnim. Njena draga teta rekla bi sigurno – baš je naočit! Oči, cijelo lice, zračilo je čistoćom, vedrinom, nekom dječjom nevinošću koju je rijetko viđala u očima kolega s fakulteta ili mladića koje je susretala u crkvi.
Svakodnevna predavanja, učenja, različite tribine u gradu kojima je prisustvovala te večernja misa u Frankopanskoj ulici kod Sestara milosrdnica bili su okvir njezina ne baš glamuroznog života. Vremena su bila tako turbulentna, s tako neočekivanim obratima da je trebalo i duhovne snage i fizičke izdržljivosti da bi se moglo živjeti punim plućima „ovdje i sada“ i kršćanski odgovarati na sve izazove koje je svijet nudio. Svaki je dan čitala Evanđelje, a najviše se mogla poistovjetiti s Lukinim spisima jer su joj oni i Djela apostolska bili ogledni primjer istraživalačkog novinarstva. Kad Luka piše Timoteju da je sve pomno ispitao, znači da bi danas uza se uvijek imao diktafon, kameru i uređaje kojima može zabilježiti sve što mu Duh nalaže vidjeti, čuti i zabilježiti.
Prošlo je mnogo vremena, proljeće je okitilo sve zagrebačke parkove i trgove koji su se pokazali u cijeloj svojoj ljepoti grada srednjoeuropskog kulturnog kruga. Katkad se osjećala baš europski, kao da hoda bečkim ulicama. U svakodnevnom ritmu predavanja i kojekakvih tribina, kulturnih zbivanja i večernje mise, posve je zaboravila mladića kojemu je pomogla kupiti knjigu za brata, magistra hrvatske književnosti. Najviše je išla na misu kod Sestara milosrdnica u Frankopanskoj ili u Kapelu Ranjenog Isusa. To joj je ostalo od prvog susreta sa Zagrebom, kad je kao gimnazijalka tu došla sa svojom vjeroučiteljicom, sestrom milosrdnicom. Sad je jedva čekala da završi misa jer je svakako željela stići na tribinu o iznimno aktualnoj temi koja je bila u nekoj drugoj crkvi u gradu, a ona nije znala kako do tamo doći. Nije gubila nadu, nego vrijeme. Znala je barem jezik na kojem će pitati za crkvu, tješila se. Kad je stigla, tribina je već počela. Ipak, skupila je hrabrosti, ušla i sjela u prvi red s nadom da ju nitko nije ni zamijetio pored mladog, karizmatičnog svećenika koji je zanosno pozivao na obraćenje i ukazivao na opasnosti koje prijete. Predavanje je bilo aktualno do boli pa je izvadila bilježnicu i kemijsku olovku i zapisivala sve što je čula. Bila je to navika još iz gimnazije, kad je zapisivala svaku riječ profesora kako bi što lakše i brže naučila upravo ispredavano gradivo. U jednom trenutku netko do nje tiho je zamolio za kemijsku jer je želio i sam nešto zapisati. Pružila mu je, ni ne gledajući lice. Predavanje je bilo izvanredno zanimljivo, a rasprava vrlo dinamična, za nju i napeta jer je bila svjesna da se poslije mora sama vratiti u stan negdje daleko, a tramvaji voze puno rjeđe nego danju. Kad je predavač konačno zahvalio svim prisutnima na ovako velikom odazivu te izmolio Slava Ocu, Iva se prva ustala. Njezin joj je susjed htio vratiti kemijsku i zahvaliti joj, međutim oboje su najprije zanijemili od iznenađenja, a onda se radosno nasmijali i srdačno pozdravili. Bio je to mladić iz knjižare. Sad su se prepoznali, nasmijali i zajedno izašli iz crkve. Ulica je već bila prazna i on se ponudio otpratiti ju do tramvaja. Potom ju je otpratio do njezine stanice, a zatim su u tramvaju razgovarali o temi tribine. Na kraju ju je dopratio do njezinog podstanarskog stana.
Pričali su kao prijatelji koji toliko toga imaju zajedničkoga, kao da se oduvijek poznaju – od mjesta studiranja, do iskrenog kršćanskog, katoličkog i hrvatskog identiteta. Bilo je zaista čudesno. Ona bi, ili on, započeo rečenicu, a onaj drugi bi ju završio. I tako… dogovorili su se da će se sresti na nedjeljnoj misi kod franjevaca na Kaptolu i slušati prekrasne biblijske propovijedi fra Bonevanture Dude. Prije rastanka i službeno su se upoznali.
„ Iva“, rekla je pružajući mu ruku.
„ Hrvoje“, uzvratio je i požurio da stigne na posljednji tramvaj.
Svake nedjelje u isto vrijeme na istom mjestu nalazili su se na misi. Ono što je isusovačka crkva u Palmotićevoj ulici bila tijekom šezdesetih, kad su se iz Jurišićeve i Palmotićeve svake nedjelje slijevale rijeke studenata u crkvu da bi slušali karizmatičnog patera Miju Škvorca, to je za studente ove generacije bio „biblijski šarmer“ fra Bonaventura Duda. Iva i Hrvoje uživali su u njegovim propovijedima, a poslije mise u druženjima sa svojim prijateljima koje su susreli u crkvi. Svaki put bi s oduševljenjem prihvatili nekoga tko je novi, a dolazio je iz njegove Hercegovine ili njezina Zadra. Hercegovina je sve više poprimala identitet svjetskog Gospina svetišta, Međugorja, a Zadar je, nakon sjajne i medijski dostojno predstavljene izložbe povodom 900 godina boravka sestara sv. Benedikta u svom samostanu, postao pravi kulturni hit. Iva bi svaki razgovor o Zadru ili izložbi koja je postala „must see it!“ završavala trijumfalistički: „Što je u Zadru stalno? Kamen, more i benediktinke! Ma nema europske vojne sile koja tijekom povijesti nije razarala Zadar! I s kopna, i s mora, i sa sjevera, i s juga, cijela povijest ovoga grada je samo niz razaranja silnika, ali i trijumfalne pobjede pravednika Božjih. Sveti Šime, sveta Stošija i sveti Benedikt po svojim svetim kćerima pokazaše se sjajniji i bolji branitelji i pobjednici nego sve vojne sile i taktike svih osvajača zajedno, kroz sva stoljeća, koji su na kraju uvijek bili poraženi.“
Kako se kraj studija približavao, Hrvoju je bilo sve jasnije da se želi oženiti Ivom. Imali su toliko toga zajedničkog, u zraku se moglo osjetiti kako su duhovno bliski, a njihovo je „hodanje“ (premda ga nikada nisu tako zvali) „mirisalo po čistoći“, kako je jedan njihov prijatelj volio opisati njihova druženja. Kad je došao „Dan D“, nakon što je diplomirao i s njom prvom podijelio radost što je postao „akademski građanin“, uz kavu i kolače u slastičarnici na Trgu Republike, Hrvoje je skupio hrabrosti i zaprosio ju. Bila je ganuta, doslovce do suza: „Hrvoje, ti znaš koliko si mi drag i koliko si mi blizak. I zato mi je teško reći, ali na izravno pitanje odgovaram izravno.“
Sad je počela plakati.
„Ne želim te povrijediti, ali neću se udati za tebe…ni za koga drugoga…ne mogu…bilo bi to protiv savjesti…protiv moje duše, moga duha, mog najdubljeg iskustva ljubavi, radosti, ljepote i dobrote, protiv onoga osjećaja koji mi u duši titra, sjaji, katkad vrišti…da se moram posvetiti Bogu u djevičanstvu…Nisam još odlučila kamo, ali sam sigurna – Bog me zove na potpuno predanje u djevičanstvu. Sjećaš li se filma s Audrey Hepburn Priča o opatici? Sjećaš li se filma Moje pjesme, moji snovi? Zajedno smo ih gledali, ali ja sam Priču o opatici gledala još dva puta – sama! Sad sam sasvim sigurna. Moj je put određen i siguran. Jednog dana vidim se kao redovnica. Gdje? U kojoj zajednici? Još ne znam, ali sigurno znam…idem u samostan.
Hrvoje je slušao bez riječi, šokiran. Rastali su se nijemo…oboje su plakali…
Ljeto 1991. u Hrvatskoj je bilo sve napetije. Srpski pobunjenici iz okolnih sela Zadra, Osijeka, Vinkovaca, Šibenika sve su agresivnije napadali gradove i izgonili sve nesrpsko stanovništvo iz svojih kuća u hrvatskim selima. HRT-ove Vijesti i i redovite konferencije za novinare sa strepnjom su pratile i sve redovnice po hrvatskim samostanima. Iva je već bila zavjetovana sestra i po svojoj želji – dobila je ime Dolores. Na svoje studentske dane uopće više nije mislila. Ipak, zbog stalnih općih i zračnih opasnosti, redovnice su morale gledati Dnevnik. Kad je jedan novinar, predstavljajući se kao izvjestitelj Hrvatske vojske na tiskovnoj konferenciji HTV-a, pitao nešto o propagandnom ratu protiv Hrvatske, sestra Dolores lako ga je prepoznala. Bio je to Hrvoje! Kad se ustao i predstavio, na ruci kojom je držao mikrofon Iva je vidjela prsten.
„Znači, oženio se“, s olakšanjem je zaključila.
Prošlo je još jedno… pa još jedno desetljeće…Zadar i benediktinke postale su „šminkerske“ turističke atrakcije. Postalo je vrlo „in“ posjetiti ovaj grad „morskih orgulja i najljepšeg zalaska sunca“ i vidjeti neprocjenjivo blago hrvatske kulture u benediktinskom samostanu.
Pismo mlade djevojke koja je poželjela postati redovnicom, s.Dolores pročitala je nekoliko puta. Kao da je ponovno proživljavala svu svoju mladost. Ova joj se djevojka na neki način činila vrlo bliskom. Ime IVA nije joj ništa posebno govorilo. Početkom devedesetih godina dvadesetog stoljeća toliko se djevojaka odazivalo na razne varijante imena Ivan da se činilo da je svaka druga djevojčica bila Ivana, Ivančica i Iva, kako su njoj samoj ime dali roditelji. Mlada buduća redovnica pisala je da upravo završava fakultet u Osijeku, da je vrlo aktivna u studentskom klubu koji su sami sa svojim kapelanom nazvali DUHOS. Pisala je da rado pjeva, svira gitaru i voli volontirati u Domu za nezbrinutu djecu, Domu za stare i nemoćne itd. Sestra Dolores je shvatila…Ova je djevojka rođena da postane redovnica. Tolikim je talentima blagoslovljena. Benediktinke su zadržale ljepotu i širinu svoga utemeljitelja i mlade djevojke širokih duhovnih vidika, izraženih vještina i osobnosti tu su uvijek dobro došle, pogotovo danas kad je sve više onih kojima je potrebna lijepa riječ i pjesma. Mlada i vedra redovnica je svakome tko pokuca na vrata bilo kojeg samostana u bilo kojoj duhovnoj potrebi, najbolje društvo! S.Dolores bila je sad poglavarica s mnogim dužnostima i odgovornostima, tako da je pismo mlade djevojke, kojoj predstoji još samo diplomski rad, predala sestri zaduženoj za nova zvanja. Ona će se s ovom djevojkom dopisivati i procijeniti je li njezin poziv istinski Božji poziv ili su motivi odlaska u samostan negdje drugdje ili nešto drugo. Kad joj je rečeno da djevojka zaista ima poziv i želi postati benediktinka, časna majka ju je odlučila osobno upoznati.
Iva, sad već diplomirana profesorica, došla je sa svojim roditeljima. Oni su željeli izbliza vidjeti gdje to ostavljaju svoju kćer. Dok su čekali da časna majka dođe, promatrali su slike u čekaonici i tiho komentirali. Otac je bio u isto vrijeme i ponosan i sjetan. U ovom će samostanu od danas živjeti njegova kći. Sve ga je podsjetilo na studentske godine koje su izgledale prelijepe, s tolikim planovima i snovima, ali je u isto vrijeme bio tužan jer je hrvatska stvarnost svemirskim udaljenostima daleko od sna što ga je njegova generacija sanjala. Osobno, imao je na čemu zahvaljivati Bogu. Ima sretan brak, dobru obitelj, dragu i pametnu djecu, a u poslu je također uspješan („Ma, pravi Hercegovac!“, zadirkivali bi ga prijatelji sa studija kad bi se negdje sreli). Odluku svoje kćeri primio je kao Božju volju, bez ikakvih trauma i drama!
Sad je s Ivom i svojom suprugom, koja ipak nije mogla suspregnuti suze zbog rastanka sa svojim djetetom, strpljivo čekao da se pojavi časna majka i primi ih, a njihovu kći odvede u klauzuru. Kad su se vrata otvorila – ostao je kao ukopan. Bez daha, noge su počele klecati. Sestra Dolores, časna majka bila je – Iva, djevojka njegove mladosti po kojoj je njegova kći dobila ime. Blijed kao zid, jedva je izgovorio: „Ja sam Ivin otac. Časna majko, sad vam s povjerenjem predajem svoju kćer.“ Vrlo tiho, da ne zaplače, dodao je: „Sad sam siguran da je u dobrim rukama!“
Supruga nije mogla sakriti suze: „Teško mi je. Ne zamjerite! Moje dijete sad odlazi iz kuće, zauvijek! Pokušajte razumjeti. I vi ste majka, samo drugačija.“ Zagrlila je i još jednom poljubila svoju Ivu. Sestra Dolores bila je pribranija, premda je i za nju bio šok kad je vidjela tko je otac nove kandidatkinje. Ovaj obrat u svom životu doživjela je kao Božji dar. Bio je to dokaz da je ispravno učinila kad je odlučila postati redovnicom i život do punine svetosti prihvatiti ne samo po zavjetima, nego i prihvaćanjem novog imena. Kad su Ivini roditelji otišli, s Ivom se uputila u kapelicu. Zahvalila je Isusu što je još jedna Iva sad – u Njegovim, dobrim rukama.
Ana Penić