Pjevajte Bogu, slavite mu ime!
Poravnajte put onome
koji ide pustinjom –
kojemu je ime Gospodin –
i kličite pred njim!
Otac sirota, branitelj udovica,
Bog je u svom prebivalištu.“
(Ps 68, 5-6)
Tijekom završnog programa proslave Godine posvećenog života, na Svijećnicu ove godine u Rimu, među članicama svjetovnih instituta zamijetila sam jednu gospođu, različitu od drugih. Bila je to žena u poodmakloj dobi. Imala je vrlo kratku kosu, dugačke naušnice i suknju dugu do zemlje. Bila je diskretno našminkana. Zamolila sam ju da kaže nešto o sebi, a ona je jednostavno odgovorila: „Dolazim iz Engleske. Udovica sam. Imam odraslu djecu, već sam i baka te pripadam jednom svjetovnom institutu. Tako sam nastavila raditi ono što sam radila cijeli život. Po struci sam pedagoginja, bila sam ravnateljica jedne odgojne ustanove i imam iskustva u odgoju mladih ljudi problematičnog ponašanja. Željela sam nastaviti pomagati im, a svoj život posve posvetiti Bogu po zavjetima.“
Bila sam zatečena, fascinirana! Ova gospođa pokazuje kako je Duh Sveti nenadmašan i nepredvidiv; kreativan, maštovit i duhovit; kako je i danas biti udovica s djecom i unučadi nadahnjujuće kao i toliko puta tijekom povijesti Crkve, koju su udovice neprocjenjivo obogatile. Dale su joj sjaj i šarm, a svojom nježnošću, strpljivošću, organiziranošću, ljepotom svoje duhovnosti, kreativnošću, umjetnošću i nadasve svojim milosrđem te iskazanim karitativnim radom nenadomjestive su u poslanju Crkve. Udovice su „u dosluhu s Duhom Svetim“, s beskrajnom ljubavlju spram Isusa i s blagoslovom Njegove Majke te su svoju bol zbog gubitka utkale u sjaj Božje dobrote, nježnosti i ljubavi spram najmanjih, najranjivijih i najodbačenijih.
U knjizi „Majke svetaca i majke svetice“ Wendy Liefeld opisuje životopise majki koje su oblikovale svoju djecu – svece, te majke koje su postale svete. Osobno me najviše potresla životna priča prve američke svetice Elizabeth Ann Seton. Njezin život i danas može biti putokaz, a djela koja je ostavila dokaz da nijedna bol, nijedan gubitak, nijedan prijezir i poniženje proživljeni predanjem Bogu nisu uzaludni, nego su svjetlo koje će mnoge obasjati i ogrijati Božjim svjetlom, a njihova srca ispuniti Božjom ljubavlju koja iz vječnosti dolazi i u vječnost se vraća.
Elizabeth Ann Seton rođena je u SAD-u u uglednoj protestantskoj obitelji 1774. godine. Kad je djevojčici bilo tri godine umrla joj je majka pa su ona i starija sestra ostale s ocem, uglednim liječnikom. On se ponovno oženio i u tom braku imao je još petero djece. Taj se brak raspao pa je svoje kćeri iz prvog braka odveo njihovu ujaku. Mala Elizabeth voljela je svoju pomajku s kojom je obilazila siromašne i bolesne i zato joj je odlazak ujaku teško pao, iako je on s ljubavlju primio i odgajao svoje male nećakinje. Elizabeth je voljela biti sama, boraviti u prirodi, razmišljati o životu, čitati Bibliju i razmatrati svete tekstove. Međutim voljela je i jahati, plesati, svirati piano, a govorila je i francuski. Svojom vedrinom, šarmom i ljepotom bila je zapažena na druženjima visokog društva. Bilo joj je devetanest godina kad se udala za pet godina starijeg sina bogatog trgovca iz New Yorka. Bio je to san snova! Bila je sretna, zaljubljena i vjerovala je kako će to trajati do kraja života. Uz prekrasnog muža, kojeg je obožavala, do dvadeset i pete godine uživala je i u svojih četvero djece. Sve je bilo kao bajka! A zatim se sve urušilo: svekar je bankrotirao i umro, muž je preuzeo posao, kao i brigu za svoju mlađu braću i sestre. To ga je shrvalo! Razbolio se od tuberkuloze. Mlada žena sad se morala suočiti s pravim tragedijama: gubitkom kuće, brigom za desetero djece i svog teško bolesnog muža, vođenjem poslovne prepiske, a uza sve to bila je trudna s petim djetetom. Kako bi pomogla mužu, obitelj odlazi u Italiju s nadom da će topla klima i more učiniti čudo, ali on tu umire. Elizabeth postaje udovicom s dvadeset i sedam godina i petero djece! Tijekom boravka u Italiji upoznaje Katoličku Crkvu i u Isusovoj Majci nalazi svoju majku te duhovnu utjehu. Po povratku u Ameriku, kao udovica, otvara sirotišta, škole za napuštenu djecu i gimnazije. Bolno proživljava smrt dviju starijih kćeri i ustrajno moli za svoje neposlušne sinove. S trideset i jednom godinom prelazi u Katoličku Crkvu, a nekoliko godina kasnije osniva redovničku zajednicu po uzoru na Sestre milordnice sv. Vinka Paulskog. Sama polaže zavjete siromaštva, čistoće i poslušnosti, a njezina najmlađa kći postaje prvom redovnicom. Elizabeth ni trena ne prestaje biti majkom i neprestano moli za svoje buntovne sinove, pogotovo Williama. Dječaci su rano ostali bez oca, a William je zbog toga bio tako ljut na Boga da se pridružio američkoj mornarici i prekinuo svaku vezu s obitelji. Njegovo obraćenje Elizabeth nije doživjela. Nakon mnogih poniženja, nerazumijevanja, društvene odbačenosti (pogotovo kad je postala katolkinjom) i osobnih tragedija umrla je 4. siječnja 1821. sa 46 godina. Samozatajna dama dostojanstvenog držanja, kako su je opisivali suvremenici, sva predana Euharistiji, Isusovoj Majci i volji Božjoj pisala je mnogima, a sačuvano je preko tisuću pisama.
Sin William, „plod majčinih suza“, kasnije se obratio. Jedan njegov sin postao je književnikom i zauzetim katoličkim intelektualcem, kći je postala redovnicom, a drugi sin – svećenikom i biskupom. On je pokrenuo proces beatifikacije svoje bake, koja je 1963. proglašena blaženom, a 1975. svetom. Danas je njezina redovnička zajednica razgranata u šest različitih zajednica, ima mnoge škole, akademije i katoličko sveučilište u Americi te najveću katoličku školu na Filipinima. Ova svetica jedna je u nizu udovica koje zrače sjajem i toplinom Božje dobrote, ljepote i milosrđa. Njezino ime – Elizabeth, Elizabeta – vodi nas do druge čudesne mlade udovice, jedne od „ikona“ Katoličke Crkve, svetice za sva vremena – Elizabete Ugarske!
Ana Penić