ŽENE, SRCE CRKVE
Ovih dana, kako izvješćuje Catholic News Agency, neke redovnice su se u jednom katoličkom mjesečnom magazinu požalile, kako se u svakodnevnom životu svećenici i ostali crkveni dostojanstvenici prema njima ponašaju bez ikakva poštovanja, kao prema sluškinjama, tako da i neke časne sestre koje imaju doktorate – moraju prati suđe, naprimjer.
Kad sam pročitala taj tekst pred oči mi je došla scena iz jednog osječkog ženskog samostana. Tamo sam, naime, srela časnu sestru, koja je izmorena i iscijeđena preteškim životom, prisiljena hodati uz pomoć hodalice. Cijelo njeno tijelo, vidi se, umorno je, bolno i ostarjelo prije vremena, ali lice, ali oče – pokazuju smirenost, dobrotu i ljubav. Njezino lice mi je ispit savjesti. Sjećam je se….Radila je u kuhinji, praonici, u vrtu kapucinskog samostana u vrijeme kad je taj samostan u Osijeku bio srce Grada i Slavonije. Tu je bila Serafska srednja škola, sjemeništarci, profesori – fratri, tu su svećenici uvijek bili na raspolaganju za ispovijed, tu su dolazili gost-predavačii koji su držali Koncilske tribine; u ovoj crkvi Katolička Crkvi puninom je živjela Koncil i sve promjene koje su slijedile. Prvi petak u jesecu, Devetnica Gospi Lurdskoj, blagdan Gospe od anđela – bilo je vrijeme kad su se mnogi vjernici Slavonije i Baranje slijevali u ovu crkvu, gdje su se ispovjedali, molili svoje zavjetne molitve, tu su nalazili mir i snagu za svakodnevni život. Časne sestre, koje i danas djeluju u ovoj crkvi bile su „nevidljivi pogon“ dinamičnog samostanskog života. Rekla bih, one su bile krvorok kojim je milost Božja dolazila do duša „umornih i opterećenih“ vjernika: kuhale su, prale (dugo su se koristile peći na drva, bilo je to vrijeme pranja i odjeće i oltarnika, i svećeničkog ruha „na ruke“), redovnice su bile gotovo nevidljive, ali savjesne i samozatajne do ganuća.Kad bi bile u crkvi (u vrijeme kad nema mise) da promijene cvijeće, da pometu podove i obrišu prašinu, recimo, i nekoga zatekle u crkvi – darivali su ga osmijehom, mirom i nekom neiskazivom dobrotom svoje samozatajnosti, koja je odmarala i krijepila dušu. Nikada se nisu žalile – nikada i ninašto!
Isto iskustvo u Osijeku imamo i s redovnicama drugih redovničkih zajednica. One su zaista blagoslov grada Osijeka i u Crkvi, i dok rade u bolnicama, i dok rade u školama, i dok rade u župama, ili drugim mjestima kamo ih njihova redovnička zajednica šalje.
Zato me je ugodno iznenadilo razmišljanje nekih redovnica u Americi, koje su novinari „Catholic News Agency“ zapitali što misle o protestu koje „miriše na feminizam“ u posve svjetovnom smislu.
Rado ću ih citirati:
„Naša karizma nije u tome da nam imena budu osvijetljena, mi ne tražimo dodvoravanje, ili pohvalu, ili da nas se samo primijeti. Mi želimo biti srce Crkve i mislim da je to razmišljanje većine kongregacija i njihovih članova“, rekla je jedna poglavarica. Ne ćemo spominjati imena, jer su ista iskustva i misli i većine naših redovnica.
„Za vrijeme svečanosti polaganja vječnih zavjeta siromaštva, čistoće i poslušnosti sestre su prostrte ispred oltara i križa s licem prema zemlji. To je simbolični čin kojim one predaju Bogu stari život i uskrisuju s Kristom, kojemu se u potpunosti predaju. Ovaj je momenat jedan od najsvetijih trenutaka u našem redovničkom životu.“
Jedna druga časna majka je rekla: Živimo u kulturi koja, tako izgleda, ne vrednuje istinske vrijednosti koje žena u svojoj ženstvenosti donosi kulturi:
majčinstvo, nježnost, strpljivost, intuiciju, osjećajnost, toplinu i tako bismo ovu listu mogli nastaviti u nedogled. Na ove se vrline danas se gleda u negativnom svjetlu kao slabosti, dok su one, ustvari – naša jakost!“
Za posvećene sestre ove bi vrline istinske ženstvenosti trebale biti u nas još više ukorijenjene, jednostavno zbog onoga što mi jesmo. Ljudi koji nas vide, u isti mah nas povezuju s Bogom, s Crkvom, i to je naše pravo zvanje i pravi blagoslov i bogatstvo našeg života.Kako je veliki blagoslov biti kći Crkve.“
za ilustraciju poslanja žene posvećenohg života izabrala sam fotografiju časne sestre Filipinke, koja je u svom zvanju sretna, premda djeluje u ljudski gledajući, teškom poslanju služenja bližnjemu u misijama…Kao što je Isusova Majka Marija Majka Crkve, sve žene koje su s Njom u službi Crkve – s Njom su srce suvremene Crkve.
S nepodijeljenom ljubavlju za Ljubav koja pbjeđuje svijet.
Ana Penić