Plava crta
Subota, 28.12.2019.

Facebook Facebook

Share
Like

Mt 2, 13-15m 19-23

Ove nam nedjelje pogled i razmišljanje odlaze k sv. obitelji. Obitelji Isusa, Marije i Josipa. Ili obitelji Josipa, Marije i Isusa. Ili Marijinoj obitelji u kojoj je živjela s Isusom i Josipom. Kojim god redom, svi su važni, oni su akteri te negdašnje židovske obitelji iz loze Davidove.

Dok u spisima čitamo crtice pomalo idealiziranih života dječaka, njegove majke i tesara i iz toga predloška jedva možemo pronaći neke sličnosti s današnjim obiteljima, ipak Isus jasno artikulira svoj dolazak u obitelj. Čitajući Evanđelja i osluškujući Isusovu logiku, propitujući njegove postupke i odnose, lakše je uhvatiti bit tog i takvog zajedničarenja. Uslijed prevelikog moraliziranja i predugog inzistiranja na obavezama i odgovornosti u braku, potisnuli smo svijest da dvoje ljude ulaze u obitelj iz ljubavi. Ne iz odgovornosti, ne iz tradicije, ne samo zbog partnerstva nego iz ljubavi. Prije bih rekla da nam je sveta obitelj primjer u kojem svatko stoji za onog drugog, svatko ima svoju životnu ulogu i poslanje i u tom otkrivanju i življenju uloga, ljudi rastu, postaju drugačiji, novi ljudi, bogoliki jer ljubeći postaju Bogu slični. Predugo se u našem društvu inzistiralo na moralnim okvirima i institucijskome u braku pa mladi možda danas zaziru od toga, na cijeni je proba, eksperiment, privremeno. S obzirom da smo vječni i za vječnost stvoreni, u nama je i čežnja za vječnosti. Želimo voljeti i biti voljeni i želimo da traje. Jesmo li to zaboravili, a možda smo i oslijepili. Kao da je svrha obiteljskog života stjecanje dobara, uspinjanje na društvenoj ljestvici, postignuća i nagrade. A to sigurno nije. Jesmo li se udaljili od istine o sakramentalnoj prirodi braka i svetosti tog jedinstvenog odnosa?

U sakramentalnom braku Božja se ljubav na nas prelijeva. Na poseban način, vrlo prisno, Bog živi s nama našu ljudskost i težnju za cjelovitošću. Umjesto da se pravimo važni i hlepimo za sve većim i raznovrsnijim užitcima, uživajmo više u tom nepresušnom izvoru snage, vitalnosti, nadahnuća, kreativnosti i pozitivnog ozračja što ga svi vidovi bračne ljubavi pružaju. Baš mislim kako bi supružnici morali ući u tišinu svojih odnosa kako bi ih svakoga dana taj njihov odnos iznenadio ljepotom, žestinom i prodornošću duha i snage. To mora biti inspiracija i zov života: novoga života kojega će to dvoje ljudi pozvati, postojećega koji već s njima živi, i svih koji susreću tu ljubavnu stvarnost. Samo takva obitelj jest blagoslov za svijet, za narod, za pojedinca koji u njoj živi i one koji su u kontaktu s tom obitelji. Obitelj ima svu priliku biti znakom vremena da onaj tko ju gleda, gleda i kaže: kako se oni ljube! I ja želim isto.

Osobno mislim da nijedna bračna zajednica, sklopljena civilno ili crkveno neće biti sveta dok se ne ucijepi na Isusa Krista, svjesno ili nesvjesno. Uistinu, znam obitelji koje nisu upoznale Krista niti ga ispovijedaju, ali žive Kristovo sebedarje, ta obitelj daje njegove plodove. Isus je toliko radikalno postojan i vjeran, pa tkogod se odluči za njegov sirovi ljubavni radikalizam, ima ga cijelog i potpuno. A postoje i tzv. kršćanske obitelji u kojima se manifestira nasilje: fizičko, emocionalno, psihičko, umjesto razgovora dominiraju zajedljive primjedbe i prigovori, umjesto zajedničkog promišljanja o dobrobiti i boljitku, pretendira se napredovanje jednoga ili jedne. Kvalitetu života u braku moramo najprije željeti. I to više od želje odlaska na skijanje ili kupovine novog auta. Tek ćemo se tada za nju i zauzeti, zauzeto propitivati, istraživati tajne dubine i širine Božjega poziva i dara što ga ovaj poseban vid života nudi. Srećom, svijet, kao ni naše obitelji nisu crne ni bijele. Živimo i plovimo ovim nemirnim morem, a nisu rijetke prilike u kojima trebamo hodati po vodi. S Bogom je to moguće. Baš je obitelj mjesto u kojemu se svakodnevno možemo naslanjati na Božju svemoć jer malo toga kontroliramo, za malo smo zaslužni. Ipak, uvodeći Isusove norme u svakodnevne preokupacije postajemo prohodni za Ljubav, a tako preuzimamo svjedočku i svećeničku ulogu, bivajući posvećenje jedni drugima. Doista, osjećam se iznimno obogaćenom i Duhom zahvaćenom živeći bračno i obiteljsko zajedništvo. Mogu vidjeti rast i preobrazbu koju sam doživjela tijekom svakodnevnih dnevnih aktivnosti, razgovora, odnosa, zahvalna sam za svo vrijeme i pažnju koju su mi moji ukućani poklonili, za mnoga hrabrenja i vjeru da ću dovršiti sve što sam započinjala; moja je obitelj bila mjesto zaštićenosti i sigurnosti, imala sam gdje ne samo nasloniti glavu nego odmoriti se, naspavati se, mogla sam se razvijati. Često se to ističe kao naravni, prirodni put u kojemu nema ničeg spektakularnog i koji lako može zadovoljiti sve čovjekove ovozemaljske potrebe. A ja bih pitala: a koji to put čovjekov nije naravni? Samački život, redovnički, svećenički? Sve su to izvanredno lijepi, bogati i posvećujući pozivi i životni putevi. Svi, baš svi pripadamo svetoj Božjoj obitelji, nemamo nikakav znak po kojemu bismo smjeli nešto proglasiti duhovnim, a drugo manje duhovnim, nemamo ništa čime bismo se mogli izdizati iznad drugoga jer ništa što nije iskušano u ljubavnom laboratoriju neće opstati. Žao mi je što u društvenom kontekstu gubimo vrijeme i iscrpljujemo energiju tražeći tradicionalne okvire da bismo nečije postupke svrstavali i vrednovali. Pa tako u jednom trenutku glorificiramo obiteljski život na način da se onaj koji nema obitelj osjeća manje vrijedno, ili nasuprot, govorimo o duhovnim zvanjima kao o izdvojenim nadnaravnim putima koji su skoro iznad čovjekovih mogućnosti. A jedino sigurno, jasno i čisto zvoni Očeva uputa: Ljubi Boga svoga svim srcem svojim, svim umom i snagom, a bližnjega ljubi kao samoga sebe. Kad shvatimo da smo duše koje jedino istinski traže i trebaju Boga Stvoritelja, da na tom putu nismo sami već imamo suputnike, prijatelje, suradnike, pomoćnike, ispovjednike, duhovnike, savjetnike ili jednostavno one koji ljube, moći ćemo zahvalno hodati zemljom, blagoslivljajući prilike i situacije, gledajući nevolje kao prilike za rast, dijeleći drugima što primismo.

Svi smo obitelj. Svi imamo jednog Oca, dao nas je jedne drugima da se posvećujemo, vježbamo, praštamo, učimo, upoznajemo; prilika je da upoznamo Njega koji ima toliko lica, talenata, usmjerenosti, a nadasve ljubavi da nas drži, vodi, poučava, grli, privija, hrani, pridiže, njeguje, stavlja svoju ruku na nas, miluje. Gospodin je Otac i majka naša, gledajmo ostati njegovi.

Marcela Šperanda

Subota, 28.12.2019.
Facebook Facebook
Share
Like

Povezani članci

Plava crta
7
tra
2020

Privinuti se Isusu uz prsa 

Dragi mladi, Današnje je evanđelje tako slikovito i bogato riječima da bismo nad svakom od…

Plava crta
11
ožu
2020

Predavanje i radionica o prirodnom planiranju obitelji

U prostorijama nadbiskupijskog Vikarijata u Osijeku 7. ožujka 2020. održana je tribina i radionica Metode…

Plava crta
25
velj
2020

“Obiteljski četvrtak”: Kako uspješno komunicirati i živjeti u braku kad nema biološkog potomstva?

Bračno i obiteljsko savjetovalište Đakovačko-osječke nadbiskupije, Institut za novu evangelizaciju “Sveti Ivan Pavao II.” i…

Plava crta
28
kol
2019

Spreman za ljubav

Tvoj brak ili veza trebao bi biti preslika Božje ljubavi prema tebi koja je žrtvovana za tebe na križu.

Plava crta
DUHOVNOST OSJEČKIH STUDENATA
crta
Misija DUHOS-a je unošenje oduševljenja zdrave kršćanske duhovnosti na Sveučilište J.J. Strossmayera, promičiću vjeru i znanje kao dvije komplementarne dimezije, te duhovnost u svim aspektima suvremenog studentskog i svakodnevnog života.