Plava crta
Nedjelja, 22.12.2019.

Facebook Facebook

Share
Like

Mt 1, 16-24
Duboko smo zakoračili u Došašće i nadam se, hodamo radosno. Iščekujući. Valjda smo se
probudili, otrijeznili i odlučili izravnati bespuća natopljena gorčinom i nezadovoljstvima,
zamjeranjima svake vrste, pohlepe i dosade, valjda smo odlučili zaobliti oštre usjekline koje su
učinile naše sebičnosti, nepravednosti, nepoštenja, površnosti, nemar. Kada bismo skupili svoje
pogreške i propuste na hrpu, stvarno bi naslale planine. Nevolje je što te planine stvaraju tamu,
zamućuju vid i otvrdnjuju srce. A onda nema slobode kretanja! Čovjek poprima izgled svoje
nutrine: slabo se kreće, uvijek je natmuren, prigovara i nezadovoljan je, nitko mu ne može
ugoditi, kuka jer ga uistinu sve i boli, ne zapaža ljepotu prirode, drugih ljudi, svoju ljepotu.
Jednostavno, više ne razabire Božji govor, ne razumije više njegov jezik. Druga planina su rane
koje smo sami sebi nanijeli takvim stavom: vidimo svoju nevolju, ali mislimo da su tome krivi
drugi, gledamo svoju bol i čudimo se što nema nikoga da pomogne, sami ne vidimo rješenje.
Liječenje, kao i ljubav dolazi od Izvora koji jest ljubav i koji jest zdravlje. Koji je sloboda,
raspjevanost i ples! Dolazak stoga Gospodinu, prvi je naš korak u procesu liječenja. On uvijek
čini prvi korak, kako kaže prorok Hošea (11,1-4)
„Dok Izrael bijaše dijete, ja ga ljubljah, iz Egipta dozvah sina svoga.
Al' što sam ih više zvao, sve su dalje od mene odlazili; baalima su žrtvovali, kadili kumirima.
A ja sam Efrajima hodati učio, držeći ga za ruke njegove; al' oni ne spoznaše da sam se za njih
brinuo.
Užima za ljude privlačio sam ih, konopcima ljubavi; bijah im k'o onaj koji u čeljustima njihovim
žvale opušta; nad njega se saginjah i davah mu jesti.“
Dovoljno slikovit opis iz kojega naslućujemo prirodu božanske ljubavi. Ona vidi, saginje se, skida
spone, rješava boli, ona je neponovljiva, jedinstvena, uvijek i zauvijek, neprolazna, bezuvjetna,
sada i ovdje, za tebe i mene, dostupna, postojana, dostatna, iscjeljujuća, mironosna, mirisna,
opojna, ludo fina. Da bi se uvjerio da je tako, moraš pružiti dlanove i staviti prste u njegove
rane, ne znam drugoga puta. Moraš se uvjeriti u ljubav, inače su ovo samo priče. A kako ćeš se uvjeriti? Pa probaj, čovječe sada: zamisli Isusa koji te sada gleda, ludo zaljubljen, zanesen
tvojom pojavom, tvojim bićem, želi s tobom biti. To nije floskula, sva povijest stvorenja
prepoznaje njegov govor, pogledaj svoju povijest i vidi gdje si sve bio i što je za tebe sve učinio.
Gledaj ga kako tebe gleda. Prepoznaj taj pogled čežnje i mira. Ispruži svoju ruku i stavi ju u
njegovu.
Ako se bojiš, vidi zašto se bojiš, ako misliš da je takav pristup previše, zašto onda kukaš i tražiš
da ti netko treći promijeni život i okolnosti? Jesi li ti vjernik koji poznaje svoga Boga i uz njega
korača? Ako shvaćaš da ne možeš dati Isusu ruku, znaj da još nisi oprostio. Najprije sebi: svoja
odlaženja. A onda i onima koji su u tim grijesima sudjelovali ili te navodili na njih. Riješi to ovom
učinkovitom molitvom: Oče te konkretne osobe, pomiluj me. Reci ime te osobe i ponavljaj sve
dok ne osjetiš mir i praštanje, topljenje žestine i gorčine: Oče Marka, Tomislava, Mirne, pomiluj
me. Oče moje majke, moga oca, moje sestre, pomiluj me. Oče moga radnog kolege, moga
susjeda, pomiluj me. Osjeti kako se otvara neka nova stvarnost pred tobom, ušao si u
zajedničko dvorište svoga Oca koji se raduje, čeka te, raširio je ruke, voli i da mu koga dovedeš
od tih svojih. Možeš li mu sada potrčati ususret? Pogledaj mu u oči, ugnjezdi svoju ruku u
njegovu. Nisi sam. Izravnale se planine, slijedi dobre odluke koje su ti se pojavile u srcu.
U odlomku evanđelja pripremljenog za današnju liturgiju, Matej izvještava o Isusovom rođenju,
nabraja koljena Davidove loze, spominje djevojku Mariju i davno naviješten događaj po
proroku: Evo, djevica će začeti i roditi sina i dat će mu se ime Emanuel, to znači Bog s nama. Da
ništa nikada nismo o Bogu čuli ni saznali, ovo bi moglo biti dovoljno. Od toga Emanuel, dalo bi
se živjeti. Nikada nisam razumjela zašto se rodio kao čovjek, rodila ga žena Marija. Prorok kaže
da je tako već davno prije toga naviješteno, dakle odlučeno. Bismo li ga poštovali više da je
došao na oblaku, sa silom, vatrom, oružjem, koordinirano, novom tehnologijom, umjetnom
inteligencijom??? Bi li onda bio Emanuel?
Iako ne znam razlog takve odluke da se rodi kao čovjek, ne znam niti ijedan drugi bolji način da
bude i ostane s nama Bog. Iako o ženama kruže raznovrsne predrasude, djevojče Marija je
prilično trezveno i posve voljno ušla u taj proces pun iznenađenja i neizvjesnosti. I nije se
osvrtala unatrag, nije spekulirala što bi bilo da je odbila. Ušla je u tajnu svoga života. I živjela ga iz dana u dan, otvoreno i s povjerenjem, unatoč vlastitom nerazumijevanju, mukama, patnji,
dobivenim i nedobivenim odgovorima, samoći….Za nju više nije bilo uzmicanja, ona je stajala
pod križem! Nitko ne zna što je mislila ni kako se osjećala, nije kukala, nije tražila pomoć. Ona je
jednostavno bila. Bila je gdje je trebala biti! Takva je postala jedinstvenim uzorom ponašanja
nama ljudima, Isusovim sljedbenicima. „Učinite sve što vam kaže“, veli i nama danas.
Čini mi se da ima još boljih razloga zašto se rodio i postao čovjekom. Zapravo nam se otkrio,
suobličio nama, koji smo na njegovu sliku, otkrio se i zakotrljao u ljudsku povijest svoju osobnu
priču. Koja je dotakla njegove suvremenike, a od tada dotiče ljude diljem svijeta. Jer je posve
slična našim pričama. Sve u početku jednako male, a one koje se naslone na Boga Oca i
Stvoritelja, one čiji protagonisti povjere Duhu da ih preobražava i mijesi, one postaju velike,
neprolazne, postanu opet Emanuel. U njegovom prohodu zemljom nebo je sišlo k nama i
najjasnije reklo: evo, Bog je s vama. Bog je među vama. Ništa vam se ne može dogoditi, jer Ja
sam s vama. U mojoj prisutnosti dah moj osjetite, od mojega života vi imate život, moj miris
udišete, moj vas dodir pridiže, moj pogled liječi, moja vas ljubav čini nadmoćnima, većima od
svojih malih planova koje ste ikada uspjeli isplanirati, moja ljubav čini da kušate svemir iako ste
još na zemlji.
Tako svoj povijesni prohod zemljom ponavlja uvijek iznova našim koracima, našim životima,
našim prilikama. Ako se odlučim za taj miris. I taj Put. I takav govor i razgovor. I njegov dodir. I
njegov mir. I njegovu logiku. A što i meni preostaje ove večeri nego primaknuti mu se, uvući
svoju ruku u njegovu i dopustiti da me povede.

Pomolimo se. Oče dobri, ulazim u tišinu svoga srca i dopuštam ti da me ispuniš svojom
prisutnošću. Uđi kako si i u svijet ušao, nečujno, skromno, a učinio si takav preokret u ljudskoj
civilizaciji. Učini preobrazbu u mom srcu, da i ja hodam zemljom spašena, urezana u tvoju
postojanost i da mogu činiti dobro. Amen.

Marcela Šperanda

Nedjelja, 22.12.2019.
Facebook Facebook
Share
Like

Povezani članci

Plava crta
Ovaj članak nema povezanih članaka
DUHOVNOST OSJEČKIH STUDENATA
crta
Misija DUHOS-a je unošenje oduševljenja zdrave kršćanske duhovnosti na Sveučilište J.J. Strossmayera, promičiću vjeru i znanje kao dvije komplementarne dimezije, te duhovnost u svim aspektima suvremenog studentskog i svakodnevnog života.