ŠUTJETI
Već nekoliko godina provodim odmor u jednoj kolibi uz more. Tu je sve tiho. U rano jutro svakoga dana s kopna na more puše jedva zamjetljiv vjetrić. Voda je glatka i mirna. Tada isplovim na pučinu, udaljim se šest-sedam kilometara, stavim vesla u čamac i ostanem oko sat vremena daleko od svega.
U tim jutarnjim satima čuje se samo tiho zapljuskivanje sitnih valova o bokove čamca. Ponekad naleti ptica, ponekad iskoči riba. Negdje u daljini brekće motor ribarskog čamca. I ništa više. Vidi se samo plavo nebo s nekoliko sivih tragova oblaka, obala i voda.
Ostati pola sata u toj tišini i slušati vrijedi više nego tjedan dana odmora. Ne raditi ništa nego osjećati prostor, letjeti za pticama, gledati za ribama i biti poput njih. Toga ćemo se kasnije sjetiti kad nadođe posao i kad nas pritisne žurba. I usred posla zatvorit ćemo oči i slušati tiho zapljuskivanje valova o čamac. Kad prestaje slušanje, nastaje buka i izvana i iznutra. Biti jedno sa svijetom i s ljudima može samo onaj koji sluša.
i tebe čekati.
Želim šutjeti
da bih razumio
što se događa u tvom svijetu.
Želim šutjeti
da bih bio blizu stvarî,
blizu tvojih stvorova,
i da bih mogao čuti njihov glas.
Želim šutjeti
da bih među mnogim glasovima
prepoznao tvoj.
« Dok su sve stvari
bile u dubokoj šutnji »,
– kaže Biblija –
« s božanskog prijestolja dođe
tvoja svemoćna riječ, Gospodine. »
Želim šutjeti
i diviti se
što ti za mene imaš riječî.
Gospodine, nisam dostojan
da dođeš k meni,
ali samo reci riječ
i ozdravit će duša moja.
Isuse, nado naša, ako nas pitaš kao što si pitao svojeg učenika
Petra: “Ljubiš li me?” – željeli bismo Ti odgovoriti: Isuse Kriste,
Ti znaš da te ljubim; možda ne kako bih želio, ali ljubim te.
—
m u s h i c a