Povijest nije tako banalna da bi samu sebe prepisivala, a niti je obrazac odmetništva ljudskog roda od Boga u našim vremenima još dorečen proces niti posve isti kao u starozavjetnim vremenima potopa ili raznih intervala progona naroda izraelskoga. Grijeh je doduše, uvijek isti, no čini se, da svojom silinom nadmašuje svu povijest. Ali utjeha je što se s druge strane osjeća i silina zahtjeva za Bogom, za poštivanjem čovjeka, za ljubavlju.
Duhovni imperativ osjećaju mnogi, kršćani nisu mrtvi, ima ih na svim stranama svijeta. I u tom smislu, mi jesmo na vrhuncu apokaliptičke paradigme, jer doista, nema više uzmaka, povijest ide k svojem konačnom razrješenju. Budućnost je u strukturalnom, metafizičkom smislu prepoznata kao novi pad, nakon kojeg slijedi obraćenje i čišćenje – što uopće može promijeniti tu Božju zakonitost? Na razini materijalnog svijeta i njegovih vlasti, točka razvoja na kojoj se nalazimo promatra se kao vrhunac trijumfa ljudskog progresa. Sve je postalo grandiozno: čovjek gradi sebi spomenik, globalni monumentalni svijet, ili novu Babilonsku kulu.
Naraštaji ovoga milenija kreću u budućnost s vrlo dvojbenom poputbinom: sa slobodom koja ih pripravlja za novo ropstvo, ili ropstvom i ovisnošću što se predstavljaju kao daljnji korak oslobađanja. Bez slobode u duhu nema slobode. Slobodan je onaj koji nije ovisan, koji ima odvažnosti uzeti svoj križ i krenuti usprkos masi. Slobodan je uvijek samotnjak. Biti slobodan znači biti u duhovnom smislu pustinjak. Tko to ne shvaća, nikad neće pojmiti misterij slobode. Sloboda je u ljubavi i ljubav je ona koja oslobađa. Ako je ljubav u istini i istina u ljubavi, onda su i ljubav i istina jedno i ništa ih ne može razdvojiti
Izvor: Ivan Remeta