Prosjak hoda u dronjcima okolo kao nezamijećena egzistencija, kao trubadur bezvrijednoga, kao poklisar gospođe neimaštine. Ali kad dođu i kralj i prosjak pred vrata smrti, na pragu ovaj ostavlja dronjke kao što kralj ostavlja ruho. I odlaze u onostranost. Ako im se tamo negdje ne mjeri istim aršinom, ako njihovo postojanje nije pred sudom vječnosti jednako, onda bi bitak ljudskoga bio konstrukcija besmisla.
Postojanje nam nitko ne može oduzeti. Ovozemaljski život da, ali postojanje ne. Bitak je činjenica vječnoga i kad ga uronimo u ovu konačnost kao čistu esenciju iz koje se rađa naša egzistencija, onda nas ništa ne može srušiti, ni progon, ni mač, ni pogibao, ni golotinja, ni zloba, onda dolazimo trenutak prosvjetljenja kad znamo što nam je činiti. I život se očituje kao radost usred tame.
Autor: Ivan Remeta