Uzlazim u Jeruzalem, pijesak judejski mi zasipa oči i stopala. Krv golubica teče trijemovima. Krv žrtvena okupala je hram.
Nestaju ljudske tvorevine, ostaju oskvrnjeni hramovi u nama. Nedostojan sam Isusove blizine, ali ja kao svaki čovjek u svojoj oholosti mislim da ipak jesam, da mu mogu biti blizu. Da će me čuti i poslušati.
Ali opet, kako mu bez ljubavi prići? Kako mu se približiti ako sam grješan? Slijepci vapiju, mase mu trgaju haljine, ali progledat će samo onaj koji ljubi i vjeruje. Ja vjerujem, ali svaki dan ostaje pitanje: je li moja ljubav dovoljna, je li moja sebičnost pobijeđena?
Nikad ljubav nije dostatna jer ne možemo je nikada toliko ispuniti koliko ona može prožeti nas, i opet smo samo njezin djelić, onaj koji se ne hvasta i ne zavidi.
Autor: Ivan Remeta