Isus je u sili Duha Svetoga odnio u pustinju sve naše slabosti. To je početak njegove spasonosne muke, pomirenja s Ocem u Isusu Kristu. S Isusovom ljubavlju nestaje svaka kušnja i svaki strah. Đavao, otac laži i straha iskušava čovjeka. Želi ga udaljiti od Boga oca. On želi sam postati otac čovjeku. Zato se na grčkom zove diabolos, dakle onaj koji je podvojen, koji razdvaja i razjedinjuje integralnoga čovjeka.
Isus izlazi u pustinju poput žrtvenog jarca. Potpuna simbolika toga događaja očitovat će se u trenutku Isusove smrti. Jarac nad kojem je Aron napravio obred pomirenja s Bogom te ga otpravio u pustinju Azazelu (demonu) antitip je Isusova poslanja. Jarac je odnosio u pustinju sve ljudske nevolje i grijeh. Tako Isus preuzima na sebe svako zlo i svako iskušenje. Čitav taj teret nosi u pustinju kako bi tu pobijedio đavla.
Isus boravi u pustinji i ovdje ga iskušava zloduh. Zašto mu je uopće Bog dopustio da priđe k Isusu? Đavao je tajna koju nam Isus želi razotkriti dopuštajući da mu se približi. Dopušta to zato da bismo ga mi, vidjevši kako iskušava Sina Božjega u pustinji, prepoznali u svim njegovim dolascima k nama i u svim njegovim zamkama. Dopušta to i stoga da on sâm pobijedi za nas sve naše kušnje u svojoj kušnji i pokaže nam koliko je Zli opak i kako ga možemo pobijediti.
Život je borba. Često mi stižu poruke u kojima čitam: Sjeti me se u molitvi jer mi je jako teško zbog različitih iskušenja. Svaki čovjek osjeća u sebi duhovnu bitku. No, onome koji vjeruje da je Isus Krist i da je on na svojim leđima odnio u pustinju sve njegove strahove i sva iskušenja, sigurno je lakše. Osobito je duhovni život borba. Nije nam se boriti protiv krvi i mesa, nego protiv Vrhovništva, protiv Vlasti, protiv upravljača ovoga mračnoga svijeta (Ef 6,12). To su zli dusi, koji haraju ovim svijetom. Zato posegnite za svom opremom Božjom da uzmognete odoljeti u dan zli i održati se kada sve nadvladate (Ef 6,12).
Isus je nadjačao zlo. Zajedno s njim i mi pobjeđujemo. Mogao je zazvati Božju silu i potpuno uništiti đavla i pustinju sa svim što je u njoj bilo. No nije to učinio jer tada ne bi bio vjeran svome Savezu. U to nas uvjerava sam Bog: Držat ću se ja svoga Saveza s vama te nikad više vode potopne neće uništiti živa bića niti će ikad više potop zemlju opustošiti (Post 9,11). Bog izgovara te riječi nakon Saveza koji je sklopio s Noom. Božju odluku o spasenju svih ljudi označila je i šarolika dúga. Dúgu svoju u oblak stavljam, da zalogom bude Savezu između mene i zemlje. Ovim znakom, Bog pokazuje da će se uvijek boriti za čovjeka. Duga svojim oblikom podsjeća na ratni luk. U mitologiji se često bog predstavlja i kao bog rata, ali naš Bog nikada neće to ratoborno sredstvo koristiti protiv čovjeka. Suprotno, Bog će štiti svakoga tko će zazvati Njegovo Ime (Dj 2, 11). Šarolikost dúge govori o Božjoj slavi, kraljevanju i dobroti (usp. Ez 1,28; Otk 4,3; Sir 50,7). U to se može uvjeriti svatko tko prepušta Bogu svoje putove i hodi njegovim stazama (Ps 25, 4).
Zahvaljujmo Bogu na iskušenjima. Zvuči pomalo i neodgovorno, ali iza toga se skriva snažna istina o Božjoj prisutnosti i blizini. Prije svega, Bog neće dopustiti da budemo kušani više nego što možemo podnijeti (1 Kor 10,13). Osim toga pobjeđujemo svaku kušnju po Isusovoj kušnji, jer Bog neće dopustiti da posrne pravednik. Zato pritecimo Gospodinu u svim našim iskušenjima i brigama (usp. Ps 55,23). On nam iznova pruža priliku da osjetimo njegovu živu prisutnost u našem životu i njegovo gospodstvo u svim našim životnim situacijama. Da bismo toga postali svjesni, Bog dopušta da nas zli kuša. Jer, tek onda kada se nađemo u kušnjama, moći ćemo upoznati i doživjeti Božju snagu i njegovu osloboditeljsku ruku. Njegova snaga nije u ratobornom luku niti u odmazdi, nego u tome da je Bog postao čovjekom i preuzeo na sebe sva naša iskušenja. Svijest o tome dopušta nam da s optimizmom, ali i pobjednički pogledati ovaj život. Sve to ćemo lakše shvatiti na putu obraćenja i vjerovanja Kristovim riječima. Obratite se i vjerujte evanđelju!
p.Arek Krasicki, CSSp, Osijek