U današnje vrijeme kao da nas je zaogrnula nevidljiva sila koja je u nas unijela nemir i opće stanje ludila. Čini se kao da je samo zlo zavladalo svijetom. Nema više zadovoljstva radosti. Smirenost je preuzela užurbanost. Svatko je rastrgan na sve strane. Zapravo smo došli do onog praga vlastite izgubljenosti. Sve se manje okrećemo prema životu. Ne znamo se više diviti. I doista kad se čovjek prestane diviti već je mrtav. Mrtav duhovno. Nažalost samo preuzimamo biti dionici takve atmosfere jer se iz dana u dan, iz sata u sat, iz tren u tren, hranimo se negativnostima. Ljudi su zagađeni zlim mislima. Zagađeni su zlim idejama. Zagađeni su zlom. Došlo je teško i naopako vrijeme. Sve oko nas je pretvoreno u kukanje. Vlada opće dramatiziranje. Ljudi su toliko toksični da svega čega se dotaknu unište. Poput zaraznih virusa šire svoje bolesti na druge. Nastala je pandemija zle volje. Vrijeme u kojem se ostavio Bog na uštrb ljudske nepromišljenosti i gluposti. Svi se vode maksimama da sve treba probati, sve u životu treba proći, treba se iživjeti. A kad se isprazni duša što onda s njom. Tko je može učiniti poletno i sretnom. Tko joj može vratiti stari sjaj. Samo Bog i povratak k njemu.
Današnja riznica nedjeljnih čitanja nova su snaga za povratak Bogu. Naša pozornost u životu stavlja se na oslanjanje na Božju riječ. Premda je ponekad i sama naša pozornost na euharistijskim slavljima neskoncentrirana, bez osluškivanja, slušanja i vršenja Božje riječi nema radosti. U današnje vrijeme teško se i odlučiti živjeti evanđeoski. Iz dana u dan sve više smo bombardirani sa svim stanjima u Crkvi. Teško se snalazimo sa svim tim morbidnim djelima kojima nema opravdanja. I dosta takvi potresi nas udaljuju od življenje vjere. Udaljujemo se jer se naš oslonac nije dogodio u Kristu već čovjeku. Zakucala je nova borba protiv starog narodnog neprijatelja kako je to bila donedavna parola. Nitko neće normalan reći da se Crkva ne treba očistiti od svih zala koja su je zadesila onim progresivnim i modernističkim idejama u kojem se odbacio Krist i u kojem se kršćanstvo odreklo Krista i prigrlila oknjeni napredni humanizam. Slobodno možemo reći ništa novo. Ono što je Crkva živjela u humanizmu i renesansi živjela je lagodno i od sredine šezdesetih godina prošlog stoljeća do danas. Ubiru se plodovi koji su rezultat samo udaljavanja od evanđelja i Boga. Ako smo se danas oslanjali na nešto što je bezbožno danas se vratimo svome Bogu čija je riječ istina i život. Mnogi bi danas htjeli ukrasti kršćanima nadu jer znaju da onog trenutka kada je unište nastaje i otpad od vjere i opća pomutnja.
Više nego ikada današnje naše vrijeme treba svjedoke evanđelja. Vjernik je sluga Božje riječi koju sluša, živi i naviješta. Bez toga nema autentičnoga kršćanstva. Zato jer smo to zaboravili i jer su nam tiskovine postale biblije bezbožnog života našli smo se u ovakvom stanju. Onakav si s čime se hraniš. S čime hraniš dušu s tim i nastupaš to svjedočiš. Čim progovoriš već se zna kakav si i što propovijedaš. Sve dok ne uvidimo svoju grešnost nema napretka. U nama nastaje oslobođenje onog trenutka priznavajući se grešnima. Kad započinju naša slavlja onda započinju upravo ovim kajanjem i priznanjem grešnosti u kojem svaki od nas jedan drugome okupljenima u dvoranama molitve priznajemo svoje grijehe. I doista kroz povijest spasenja Bog je ljude grešnike spašavao po grešnicima.
Obraćenje stvara novog čovjeka koji je u stanju biti Božji prijatelj. Tada nam On nudi povjerenje. Povjerenje u njegovu riječ. Kao što je Petar bio sumnjičav i mi smo uvijek sumnjičavi prema Njemu. Sumnja je zapravo najveća uvreda Bogu. Lako se možete okušati i pogledati u sebe kakve su nam molitve. Površne i bezveze, beznadne i sumnjičve. Na razini su ako upali dobro je ili pogodbe ja tebi ti meni. Svoju životnu situaciju povjerimo Bogu da nas oblikuje po svojoj volji i želji i neka se vrši volja njegova. On nije rekao samo moli pa ćeš dobiti već vjeruj i imat ćeš. To je ono što postaje naša nova i obnoviteljska snaga. Danas Bog poziva svakoga od nas da poput ribara bacimo svoje mreže vjere i povjerimo njemu svoje brige. Oslanjati se na samo vlastite snage dovedu nas lako u razne slijepe ulice.
Oslobođeni samovolje otvorimo se Bogu koji je milosrđe i snaga za život. U društvu s Kristom mijenja se i naše mišljenje, liječi se naše ponašanje i djelovanje. On našu neučinkovitost tada pretvara u aktivnost koja je mnogostruko blagoslovljena. Prepustimo se Bogu da nas preoblikuje u nove ljude nade u kojem će se izgubiti svaki nepotrebni zli kriticizam. Ako želiš kome ukazati na njegov manjkav život najprije budi spreman sebi uputiti kritiku i promjeniti ono što nije dobro. Otisnimo se od ustajale obale i uđimo u lađu s Kristom. Otvorimo se vjerom prema onom što nam poručuje. Slušajmo ga ljubavlju koja je životna i ništa nam neće nedostajati. Primiti ćemo i više nego smo željeli, stostruko. Neka Gospodin u svima nama upali novi žar vjere za svjedočanstvom one vjere u koju smo povjerovali da svatko doista u nama vidi snagu ljubavi Božje. Neka vas Gospodin blagoslovi da u njemu nađete novu snagu izlječenja od svakog zla i neka blagoslovi vaše dane svojim mirom.