Predragi! Pokušajte se sjetiti onih jesenskih dana dok nas obasjava sunce, a već nakon nekoliko trenutaka spusti se na nas veliki pljusak. Čini mi se da tom analogijom možemo opisati ljudski život. Možda bismo mogli reći da današnja liturgija svjedoči upravo o takvom trenutku. Na početku mise sjećamo se Isusovog slavnog ulaska u Jeruzalem koji je bio poput jesenskog sunca koje ga je obasjalo. Ljudi su ga častili, rado dočekali, a već slijedeći trenutak, u evanđelju, vidimo pljusak ružnih riječi, pljuvanja, ismijavanja, osuđivanja, razapinjanja.
Što se to dogodilo u ljudima da su od uzvika Hosana Sinu Davidovu dođu do uzvika raspni, raspni ga? Zašto ta promjena? Postoji mnogo mogućih razloga, ali jedan jednostavan razlog je taj što njihove riječi nisu odgovarale njihovom srcu. Oni su imali površnu, lepršavu, ležernu, a ne predanu vjeru. Pitajmo se danas kakva je moja vjera. Je li moja vjera lepršava, ležerna, površna ili je moja vjera predana? Ako je moja vjera površna i lepršava kako onda doći do predane i postojane vjere?
Ponudio bih vam tri koraka koji nas mogu dovesti do predane vjere. Prvo, da bi naša vjera bila predana ne smijemo biti usredotočeni na sebe, nego na Krista. Ovo nam zvuči očito, ali nam to često nedostaje. Nismo li skloni tome da u svome životu stavimo prvo sebe, svoje planove, svoje obveze, a tek onda odvojimo vrijeme za Boga – i to ako ostane vremena za njega? Prisjećamo se onog trenutka kad su ljudi častili Isusa dok je ulazio u Jeruzalem. Znate li zašto su ga častili? Zbog toga što su bili usredotočeni na sebe i svoje interese. Dva su razloga zbog čega su ga tako dočekali. Prvo, zbog čudesa koja je činio. Ozdravljao je bolesne, podizao mrtve… Slavili su ga jer im je služio. Drugi razlog je taj što su u Isusu vidjeli političkog vođu koji će ih spasiti od okupatora. Samo nekoliko dana kasnije kada su vidjeli Isusa pretučenog i iznakaženog – on im više nije izgledao kao osloboditelj ili osvajač. Vrlo su brzo promijenili mišljenje o njemu. Narod se vodio onom mišlju vodiljom samo da meni bude dobro. Koliko smo se puta možda i sami vodili tom mišlju? Koliko smo puta slijedili Isusa jer nam je tada bilo dobro? Jer su se naši planovi preklapali s Božjim planovima? Jer je Isus činio čuda u našim životima? No, kada nije išlo prema mojim planovima više nisam prepoznao Isusa kao svoga Boga ili sam pak odustajao od njega. Dok razmišljamo o svojoj vjeri želio bih da zajedno s vama donesemo da ćemo odati počast Kristu darujući mu sve od sebe, bez zadrške. To je prvi korak za predanu vjeru – biti usredotočen na Krista, a ne na sebe.
Drugi korak da bi naša vjera bila predana jest taj da ona bude vođena odnosom. Mnogi od onih koji su se okupili i dočekali Isusa na ulasku u Jeruzalem učinili su to jer je to činila masa. Možda su neki to počeli činiti iz iskrenih motiva, ali drugi kada su to vidjeli počeli su i sami činiti isto jer nisu htjeli biti drugačiji od drugih. Ne postupamo li često na ovakav način? Nismo li i mi oni koji se povedemo masom? Koliko smo se puta vodili mišljenjem većine čak i onda kada se to ne poklapa s našim uvjerenjima? Nakon nekoliko dana slušamo svjetinu kako govori: raspni ga. Nije li u tome trenutku jednako tako prevagnulo mišljenje većine? Nije li u tom trenutku bilo „fora“ izabrati ubojicu za svoga heroja? Zašto je došlo do preokreta? Zbog toga što nisu imali osoban odnos s Isusom. Predana vjera dolazi samo kroz osobni odnos s Isusom. Ako se osobno susrećemo s njime u molitvi, razmatranju Svetog pisma, euharistiji, ispovijedi, alatima koje nam Crkva daje, tada ćemo biti spremni zauzeti se za Isusa. Stati na njegovu stranu i onda kada ga drugi ismijavaju, vrijeđaju, pljuju, razapinju. Tada ću biti spreman ukazati na grijeh. Neću bježati od toga da drugome kažem da prestane lagati, varati, ogovarati, klevetati, ponižavati… To je ono što su učinili mnogi sveci mučenici. Oni su svoje predanje Isusu potvrdili svojom krvlju.
I treći korak da bi naša vjera bila predana krije se u slijedećem: ne dopustiti kušnjama i krizama da nas pokolebaju. Možda smo imali one trenutke kada nam je bilo lako slaviti Isusa. To je onda kada nam ide dobro. Drugi razlog kada nam je lako slaviti je onda kada svi slave Boga. Međutim, puno teže je slaviti i biti predan Isusu onda kada je društvo oko mene protiv njega, njegove crkve, njegovih vjernika, svećenika ili pak kada je opasno priznati da sam vjernik jer bi se na mene drugačije gledalo. Nije li slučaj i u današnjem danu da je u jednom trenutku bilo lako slaviti Isusa, dok je u drugom slučaju to bilo opasno, čak možda opasno i po život? Ako se naša vjera temelji na našim situacijama ili okolnostima, onda ona neće biti predana. Možemo ići na velike duhovne obnove što je potrebno i hvalevrijedno gdje će mnogi slaviti Boga i nećeš imati poteškoću da ga i ti slaviš. No, kad se vratiš kući tada je pred tobom težak zadatak. Pozvan si da slaviš Boga u svijetu koji mu se ruga, smije i često vrijeđa. Predana vjera od nas traži da budemo svjedoci i onda kada to nije ugodno. Bog nas je postavio točno tu gdje smo potrebni. Moramo mu vjerovati. On pripušta naše kušnje i poteškoće kako bi nas doveo do novog stupnja duhovne ljepote. Nemoj dopustiti da te kušnje i poteškoće pokolebaju u tome da budeš Kristov.
Neka nas Veliki tjedan koji je pred nama potakne na razmišljanje je li naša vjera predana ili je lepršava i površna? Može li nas razmatranje o onome što je Krist učinio za nas dovesti do predane vjere i hoćemo li u tome prepoznati ljubav Boga koji nikada ne odustaje od nas? Neka nas ta pitanja prate danas i ovih dana.
vlč. Mario Žigman