Napustiti iluzije svoga života

by abuzgo

Pretpostavljam da vas je većina bila u muzeju iluzija. Najčešće ovakva vrsta muzeja djeluje po principu optičke iluzije. Optička iluzija je nešto što nam prikazuje neki predmet drugačijim nego što on zapravo jest. Moguće da ste promatrali neke crteže pred sobom a na kojima vam se nepokretne linije kreću, linije jednake duljine izgledaju nejednake, a nešto ravno naizgled ima dubinu. Jednostavno, stvari se čine onakvima kakve one nisu. Mozak pokušava razumjeti ono što oči vide. Iluzije nisu halucinacije. Optička iluzija znači vidjeti objekt drukčije, dok halucinacija znači vidjeti ono čega nema.

U današnjem evanđelju Isus nam priča jednu priču koja je na mnogo načina optička iluzija. Nije sve onako kako vidimo. Jedan izgleda savršen, ispunjava zakon, obveze, čini djela milosrđa, dok drugi ništa od toga. Čini se da je jedan u kontaktu s Bogom, drugi ne. Isus ističe da je istina suprotna od onoga što nam se čini da je istinito. No, kakvu poruku današnje evanđelje ima za tebe i za mene.

Prije nego dođemo do poruke prvo bih htio s vama vidjeti što predstavljaju ove dvije vrste ljudi. Prvo, farizej je slika duhovne oholosti. Njegova molitva ukazuje na dva simptoma duhovne oholosti: prvi, predrasude – s predrasudama pristupa cariniku i ostalima. Koliko smo puta možda sami s predrasudama pristupali drugome, bez da smo ga poznavali i na temelju njegovog statusa osuđivali? Nismo ni upoznali čovjeka, a već smo ga etiketirali. To je prva opasnost pred kojom se katkada nađemo. Drugo, njegova molitva je samo o njemu, njegovim dobrim djelima, njegovoj pravednosti. Nismo li se i sami toliko puta znali naći da samo govorimo o sebi, svojem radu, svojim djelima, svojoj pravednosti. Koliko puta nam se znalo dogoditi da se hvalimo svojim postignućima, svojim odricanjima koja činimo. To je druga opasnost koju moramo izbjeći da ne bismo upali u duhovnu oholost.

S druge strane imamo carinika koji je slika poniznosti. Za razliku od farizeja, carinik je ispunjen strahom Božjim. Za njega je Božja prisutnost poput ogledala koje odražava stanje njegove duše. On se kaje i traži Božje milosrđe, ne hvali se i ne osuđuje farizeja. Vjerujem da ste i sami imali to iskustvo carinika. Koliko ste puta došli pred Gospodina sa strahopoštovanjem svjesni da je on onaj koji vidi najveće dubine tvoje duše i u takvome stanju tražili od njega da izlije svoju milost i svoje praštanje?

Možda bismo se mogli pitati kada sebe vidimo kao farizeja, a kada kao carinika? Rekao bih da smo istovremeno i grešnici i sveci. Svatko od nas, ma koliko bio veliki grešnik i koliko god bile velike naše pogreške, ipak je ljubljeno dijete Božje. Otkupljeni smo i preobraženi njegovom milošću.

Dolazimo polako do poruke koju danas možemo primijeniti u svome životu. Ako ju primijenimo na sebe nećemo napustiti Božju prisutnost na isti način na koji smo ušli. Poput carinika i mi ćemo otići opravdani, preobraženi duševnim mirom. Prva poruka je da ne osuđujemo. Suditi znači druge proglašavati krivima, u druge upirati prst što je plod duhovne oholosti (pričanje o drugome, tračanje, kritike, vrijeđanje, optuživanje…) jer vrlo lako sebe postavimo iznad drugoga. Opomenu treba dati ukoliko primijetimo da su naš brat ili sestra pogriješili, ali nemojmo koristiti opomenu kako bismo drugoga osudili. Opominjite osobno, s ljubavlju i poštovanjem, ali nemojte osuđivati.

Druga poruka je da se ne hvalimo. Ne idemo u crkvu kako bismo tamo pokazali svoje vještine, bogatstvo ili znanje. To je ono što nas vrlo lako može odvući u oholost da počnemo misliti da crkva ne bi opstala bez mene. Sveto pismo govori da se Bog oholicama protivi. Zato ne idem da bih se hvalio svojim sposobnostima, već da bi svoje sposobnosti stavio na raspolaganje i službu Bogu. Da bih to mogao potrebno je zatražiti od Duha Svetoga pomoć kako bi mi ukazao na moje nedostatke. Potreban mi je Duh Sveti da u meni pobudi kajanje te da tražim Božje milosrđe kako bih se okrenuo od grešnoga puta i krenuo putem svetosti.

Treća poruka je da budemo ovisni o Bogu. Vidite, farizeji su koristili lažnu duhovnost kao vrstu poklopca kako bi prikrili svoje slabosti i nedostatke. U crkvi postoje mnogi koji često svoje slabosti prikrivaju osjećajem lažne duhovnosti. Ako slušate vijesti nakon što je netko uhvaćen zbog nekog ozbiljnog kaznenog djela, susjedi te osobe često su šokirani. Kažu. „Bio je tako dobar momak“ ili „bio je dobar susjed“. Stvari nisu bile onakve kakvima se čine. Mnogi se prikrivaju iza lažne duhovnosti i sebe prikazuju kao oličenje savršenstva i svetosti. Nemojmo se oslanjati na sebe, na svoje sposobnosti i sebe uzvisivati, već se oslonimo na Boga i on će nas uzvisiti kako nam govori i današnje evanđelje. Oni koji se ponize bit će uzvišeni. Amen.

vlč. Mario Žigman

Preporučeno