Predragi!
Vjerojatno smo svi barem jednom u životu rekli da umiremo od žeđi. Znamo kako je biti žedan. Usta i grlo postaju suhi i samo čekate priliku da nešto popijete i utažite žeđ. No, ako bih vas pitao što vam u tome najbolje pomaže vjerojatno bi većina dala odgovor da je to voda. Jer, ako bismo na primjer uzeli nešto od sokova, budući da imaju veliku količinu šećera, dobili bi kontraefekt, postali bi još žedniji.
No, zamislite sada situaciju da čovjeku koji je žedan ponudite da uzme nešto što je slano. Sumnjam da biste ga time usrećili jer mu to ne bi pomoglo. Time bismo mu odmogli, a ne pomogli. Ako bismo željeli utažiti žeđ onda bismo trebali uzeti ono što će nam pomoći. Međutim, mi ponekad posežemo za onim što ne može utažiti našu žeđ. S druge strane, ponekad kada smo žedni znamo nerazborito postupiti. Tako se na primjer sjećam da sam jednom prilikom kao osnovnoškolac – zbog toga što sam bio žedan – nakon škole išao kod jedne prijateljice koja živi puno dalje nego što ja živim kako bih popio vode. Kada smo žedni znamo nelogično postupiti.
Nešto je slično i s duhovnim životom. U duhovnom životu postoji jedna žeđ. Naša je duša i naše je srce žedno Boga, žedno je ljubavi, mira i osjećaja pripadnosti. Ponekad svome srcu i duši pokušavamo dati nešto drugo da bismo utažili tu žeđ. Međutim, to nam ne pomaže, već nas čini još žednijima. To je baš kao da uzimamo hrpu soli i mislimo da ćemo utažiti žeđ. To su one stvari našega života gdje se napajamo na krivim izvorima, gdje odlazimo na krive bunare. Svi ih imamo.
Za neke je taj bunar bijeg od bračnih obveza, za druge je to bunar perfekcionizma. Neki će pokušati utažiti žeđ na izvoru novca, moći i kontrole, dok će neki piti iz izvora raznih ovisnosti.
Svatko od nas mogao bi imenovati bunare iz kojih pije. Dan za danom, mjesec za mjesecom, godinu za godinom. Uvijek iznova idemo piti na isti bunar. Međutim, ništa nas od ovoga ne ispunja iako nam možda povremeno može donijeti olakšanje. Ipak, u nutrini svoje duše osjećamo da nam nešto nedostaje. Možda nam današnje evanđelje želi dati jednu poruku – a to je da prestanemo dolaziti na bunar koji ne može utažiti našu žeđ.
Današnje evanđelje nam daje jedan novi izvor – novi bunar – a to je Isus. To je bunar koji nas pere od naše prošlosti. Ovo je izvor iz kojega niče novi život i nove mogućnosti. Zdenac je to koji nas oslobađa loših obrazaca i navika. Samarijanka je u današnjem evanđelju pronašla taj zdenac i iz njega zagrabila. Mi smo poput nje pozvani da ovdje u svetoj misi prepoznamo Isusa na zdencu koji nam daje da zagrabimo živu vodu. Sjetimo se da je taj bunar sveta misa što se očituje u Isusovim riječima da onaj tko jede njegovo tijelo i pije njegovu krv ima život vječni. Ovo je prva misao o kojoj bismo mogli razmišljati.
Druga stvar koja je zanimljiva kod Isusa krije se u tome što je vrlo jednostavan. On pristupa čovjeku u situaciji u kojoj se nalazi. On poznaje naše potrebe – zbog toga kaže ovoj ženi „Daj mi piti“. On polazi od onoga što je potrebno ženi. Isus nikada nije nasilan u svom pristupu čovjeku, već je uvijek strpljiv. Isus ne želi živjeti u prošlosti ove žene, već ga zanima njezina budućnost. Isus želi utažiti njezinu žeđ. On ju poznaje i vidi kako umire od žeđi da bude voljena, da bude viđena, da bude prihvaćena. Njezinu žeđ neće ugasiti ništa izvanjsko. To se odnosi i na nas. Ova žena, to smo ti i ja. Mi koji smo ovdje, žedni smo. Žedni smo ljubavi, prihvaćanja, oprosta… Jedino nam Isus može utažiti tu žeđ.
I treće što je vrlo zanimljivo, a što možda mnogi propuste, krije se u tome što je žena ostavila vrč kod Isusa. Ova je žena došla s vrčem jer je imala potrebu za vodom. Vrč prema tome može predstavljati naše svjetovne potrebe. Međutim, ona sada svoje potrebe ostavlja i stavlja pred Isusa. Zapravo, tim činom ona pokazuje potpuno povjerenje prema Isusu. Ona vjeruje da će Isus napuniti njezin vrč onim potrebama koje su joj najbitnije. Nije li ovo poruka i za nas da pred Isusom možemo ostaviti svoj vrč potreba kako bi ga Isus napunio. Da bismo to mogli potrebno je imati povjerenje da će Isus providjeti ono što nam je potrebno. Neka nas ova nedjelja potakne u tome da sve svoje potrebe stavimo pred Isusa koji će se pobrinuti za naš vrč i napuniti ga.
vlč. Mario Žigman