Predragi!
Postoji nešto duboko u nama što traži zadovoljenje počinjene nepravde. Tako na primjer u sakramentu ispovijedi imamo pokoru koja je zadovoljština za grijeh, odnosno nepravdu koju smo nanijeli prema Bogu i drugima. To je ono što se javlja i kada smo povrijeđeni, zlostavljani, ismijani, lažno optuženi. Želimo zadovoljštinu za nanesenu štetu. Tada se u nama javlja jedan obrambeni mehanizam gdje ponekad znamo postupiti na način da uzvratimo istom mjerom. Ponekad na nepravdu uzvratimo nepravdom. Prije nekoliko dana jedna me osoba pita je li ispravno moliti da se loše dogodi onome koji nas je povrijedio. I odmah daje odgovor, znam da nije ali…
Kao da je oduvijek čovjeku bilo teško oprostiti, a još teže ljubiti onoga koji nas zlostavlja. U tim trenutcima ove Isusove riječi čine nam se nemogućima. U tim situacijama, i ako pokušate reći da kao kršćani trebamo praštati, da trebamo učiti ljubiti neprijatelje jer nas to čini sličnima Kristu, znamo čuti: ali ja nisam Krist. Ja to ne mogu. Ja sam čovjek. Koliko puta možda znamo koristiti svoju ljudskost i grešnost kao opravdanje za ono što činimo.
Dakle, što Isus očekuje od nas? Čini mi se da je jedna od prvih stvari koje Isus očekuje da prestanemo koristiti svoju ljudskost kao izgovor, kao razlog da budemo manje od onoga što stvarno jesmo. On želi da naše misli, riječi i djela ne budu ispunjene nasiljem već ljubavlju, milosrđem i oprostom. On ne želi da sudimo već da prihvaćamo. No, ponekad tako lako upadnemo u osuđivanje.
Pogledajmo to iz redovitog primjera. Koliko smo puta možda prošli pored prosjaka osuđujući ga misleći da je zaslužan za to stanje umjesto da smo mu pomogli. Isusov poziv na savršenstvo ne govori o tome da nema nepravde i zla, ali govori da ta priča može imati svoj kraj tako što mi možemo prekinuti taj niz. On želi da prerežemo tu nit nepravde jer ako na zlo uzvraćam zlom tada ću se stalno vrtjeti oko toga zla. Isus želi prekinuti tu nit. On u nama vidi nešto više – vidi ono što jesmo i što možemo postati – djeca Božja.
Ako smo djeca Božja onda se od nas očekuje da se tako i ponašamo. To nije bijeg od stvarnosti nego je to oponašanje Boga. Bog ne diskriminira ljude. On sve voli. On nije pozvao crkvu da bude isključiva skupina koja misli da je bolja od svih, da Bog samo njih voli. Ljubav je jezik kojim svi trebamo govoriti, bez obzira tko je.
Razmislimo danas o tome kakav je naš jezik. Ponekad ćemo klasificirati ljude u tri skupine: one koji su iznad nas, one koji su ispod nas i neprijatelje. No, u Božjem kraljevstvu nema takve podjele. Svi smo ljudska bića potrebna Božje ljubavi. Kao Isusovi učenici nismo pozvani biti pasivni već aktivni u svjedočenju te ljubavi koja se nama svakoga dana pokazuje.
To činimo tako što ćemo poći ponajprije od sebe. Pronalaziti i prepoznati trenutke kada sam ja nepravedan, kada sam drugoga osuđivao, kada sam drugoga prisiljavao na nešto, a onda te situacije svoga života ispravljati kako ne bih to nastavio činiti. Tek kad krenemo od sebe tada ćemo mijenjati svijet. Tada će se mijenjati naše srce, zatim naše obitelji, naša župa, naša domovina…
Nismo pozvani kopirati drugoga u zlu, već nas Isus danas poziva da kopiramo njega u ljubavi, jer on je oprostio čovjeku. Na drvetu križa Bog nije imao nijedan razlog da bi oprostio čovjeku. Međutim, Bog ipak pronalazi razlog. Pronalazi ono najmanje kod čovjeka samo kako ga ne bi osudio. Bog govori: Oprosti im jer ne znaju što čine.
On se hvata za čovjekovo neznanje. Molimo snagu Duha Svetoga da i mi u uvredama koje doživimo možemo pronaći onaj najmanji razlog kako bismo mogli oprostiti onima koji nas ranjavaju, ne gajeći u sebi želju za osvetom. Neka naša osveta bude – kako je rekao bl. Miroslav Bulešić – oprost. To je primjer koji nam pokazuje da i mi ljudi možemo ljubiti svoje neprijatelje i za njih moliti. Jesam li spreman na takav put ili ću se i dalje opravdavati svojom ljudskošću?
vlč. Mario Žigman