Predragi!
Možemo reći da se danas susrećemo s drugom etapom korizmenog putovanja. Prva etapa je bila kušnja u pustinji, a druga je Preobraženje. Isus je sa sobom poveo trojicu učenika na goru. Gora u Bibliji predstavlja mjesto blizu Boga i intimnog susreta s Njim, mjesto molitve gdje se stoji u Božjoj prisutnosti. Tu se događa Isusovo preobraženje. Zato bih rekao da je to prvi poziv koji nam Isus danas upućuje – popeti se na svoje brdo. To znači ući u molitvu.
Možemo se pitati kakva je moja molitva? Ponekad primijetim da je moja molitva jako loša. Što mislim pod time? Znao sam čuti kako ljudi govore da nema loše molitve. Ipak, Isus je govorio da postoji loša molitva kada je rekao da ne budemo poput farizeja i pismoznanaca koji blebeću. Nadalje, apostol Jakov govori u svojoj poslanici o rđavoj molitvi. Primjećujem da nekada i moja molitva zna biti rđava. Lako odustanem od molitve u smislu da se ne borim protiv svojih misli koje se roje u mojoj glavi, da ne vraćam pažnju na razgovor s Bogom te vrlo često u toj rastresenosti odustanem. Ili pak, prva obavijest na mobitelu, odmah prekidam molitvu i odustanem od nje.
Današnje evanđelje nam pokazuje da je molitva poput penjanja na planinu. Da bi čovjek mogao doći do vrha potrebno je da učini svojevrsni napor. Bit će tu puno prepreka, bit će i umora, bit će i želje za odustajanjem, ali dok se penjemo prema vrhu znamo koji je cilj. Što mislite zašto ljudi uživaju u planinama? Postoji nekoliko razloga. Jedan od njih je taj što žele pobjeći od vrućine. U ljetnim mjesecima vrućina ponekad može postati gotovo nepodnošljiva. Osvježavajuće je otići u planine gdje je svjež zrak. Drugi razlog može biti jer uživamo u prekrasnom pogledu. Kad ste dolje u dolini, često je teško vidjeti i cijeniti ljepotu oko sebe, ali s vrha planine možete jasno vidjeti ljepotu svijeta ispod. Na kraju, mnogi ljudi uživaju u planinama kako bi pobjegli od užurbanosti svakodnevnog života. Dobro je pobjeći od pritiska na poslu, prenatrpanog rasporeda, a ponekad se teško vratiti u svakodnevni život.
Rekao bih da je molitva jednaka penjanju na planinu. U molitvi želimo pronaći osvježenje i okrjepu, u molitvi želimo vidjeti onu ljepotu u nama i oko nas koju inače ne primjećujemo. Jučer sam bio u zajednici Cenacolo gdje me oduševilo razmišljanje jednog mladića koji je bio upao u ovisnost o alkoholu i drogi. On svjedoči kako je doživio da više nije mogao zaplakati, pokazati emocije. Kada je ušao u zajednicu Cenacolo bio je pred Presvetim i tada ga je Bog oslobodio te je suze lio. Tu je ponovno doživio živoga Isusa te je ponovno zagrlio svoj život. Nadalje, u molitvu idemo kako bismo se maknuli iz svoje svakodnevice i pretrpanog rasporeda.
Ipak, da bismo u tome uspjeli ono traži napor. Svaki put kada sam u molitvi učinio taj napor, gdje sam se strpljivo uspinjao kako bih se susreo s Bogom imao sam prekrasno iskustvo te sam poput Petra mogao reći da ne želim otići.
Kako doći do takvih iskustava? Rekao bih da nam zborna molitva daje odgovor. Na početku svete mise prije čitanja molili smo za dvije milosti: slušati Božju riječ, i druga milost: da nam Bog očisti pogled duha.
Kada bih vas upitao koja je dužnost kršćanina možda biste odgovorili: da idemo nedjeljom na misu, drugi možda da postimo, da činimo djela milosrđa i sl. Ipak, prva dužnost kršćanina je slušati Božju riječ. Jer kad slušam Isusa tada ću sve drugo činiti. Postavlja nam se pitanje što danas slušamo ili koga? Možda možemo reći da slušamo puno. Možda će nas prijatelji okarakterizirati kao dobre slušače. No, što slušamo? Slušamo radio, televiziju, ljude kako ogovaraju. Slušamo toliko stvari tijekom dana. Ali postavljam pitanje: odvajamo li svaki dan malo vremena da slušamo Isusa? Imamo li Sveto pismo kod kuće? Slušamo li Isusa u evanđelju ili nismo naviknuli na to?
Važno je slušati Isusa jer nam je njegova riječ hrana za dušu i tijelo. Njegova Riječ hrani našu vjeru i pomaže nam da se možemo penjati na svoje brdo preobraženja. Predlažem vam da kroz ovo vrijeme korizme na poseban način odvojimo nekoliko minuta te da čitamo Evanđelja.
Druga milost koju smo tražili je pročišćenje očiju našeg duha. Pozvani smo slušati Isusa, a Isus se očituje i svojim preobraženjem po kojemu nas poziva da ga gledamo. A pogled na Isusa čisti naše oči. Možda su naše oči malo bolesne (ne mislim na tjelesne oči) jer vidimo toliko stvari koje nisu Isusove, stvari koje su čak protiv Isusa; svjetovne stvari, stvari koje ne koriste duši. Gledajući samo takve stvari vrlo lako možemo upasti u unutarnju tamu gdje ćemo vidjeti samo negativno. Potrebno je tada pročistiti naše oči duše tako što ćemo gledati Isusa. Gdje možemo gledati Isusa? U euharistijskom klanjanju. Osobno sam u euharistijskim klanjanjima imao najljepša iskustva Božje prisutnosti. Vjerujem da ste i sami imali takva iskustva.
Međutim, postoji nešto što zaboravljamo kada imamo lijepa iskustva u molitvi i na klanjanju. Najčešće bismo poput apostola željeli ostati. No, ne možemo ostati. Susret s Bogom u molitvi iznova nas potiče da se spustimo s gore i vratimo u dolinu gdje susrećemo mnogu braću opterećenu umorom, bolešću, nepravdom… ovoj braći u poteškoćama pozvani smo donijeti plod tog iskustva s Bogom. A ovo je zanimljivo. Kad čujemo Isusovu riječ i nosimo je u srcu ta riječ raste. Znate li kako? Tako što ćemo dijeliti tu riječ s drugima. To je poslanje kršćanina: penjati se na naše brdo preobraženja – odnosno ulaziti u molitvu, slušati Isusa i nuditi ga drugima.
vlč. Mario Žigman