?akovo-Vođinci
”Ustrajte sa mnom u kušnjama”
Kada sam čula de se nastavlja križni put započet prošle godine u Slavonskom Brodu, a na kojem nisam mogla sudjelovati, odmah sam odlučila da na ovaj idem.To nikako ne propuštam. Kada sam izjavila da ću poć,i mnogi su mi rekli da ne bih trebala ići zbog svojih problema s koljenom. ”Znaš li koliko će tvoje koljeno trpjeti? Znamo mi da ćeš ti izdržati, ali što će biti poslije? Pa to je opterećenje za tvoje koljeno!” itd. Strpljivo sam sve to slušala. Slušala, slušala, ali ne i poslušala. Ja sam svoju odluku donijela i nitko me nije mogao zaustaviti. Znala
sam da će Krist biti uz mene na tom putu. ”Prepusti Gospodinu putove svoje, u Njega se uzdaj i On će sve voditi.”(Ps 37,5). Upravo sam to napravila. Predala sam se Gospodinu i On me vodio. Moje srce je govorilo da idem, da se ne bojim. Tako je i bilo. Znala sam da Krist želi da ja budem sudionica ovog križnog puta. I krenula sam. Kada je došao taj dan jako sam bila sretma. Vidjeti toliko mladih okupljenih na jednom mjestu, a sve s istim ciljem, to je predivan osjećaj. Mladi, žele, hoće i mogu zajedno s Kristom ustrajat u kušnjama što je bilo i geslo ovog križnog puta. Sam ulazak u katedralu za mene je bio veličanstven. Štap koji sam dobila ostat će mi u dubokom sjećanju. Zanimljivo je to, kako sam upravo ja od svih svojih prijatelja i prijateljica dobila najdeblji i najteži štap. Kada sam ga usporedila s ostalima stvarno je bio težak. Ja sam samo rekla : ”Upravo ovaj štap namjenjen je meni. Tako Isus želi, ja ga s radošču prihvaćam.” Prijatelji su mi nudili zamjenu. Ali to je moj štap i ja ga ne mjenjam. Uspoređujući svoj štap sa drvom Križa Isusa Krista, shvatim kako je moj štap prelagan. Koliko li je samo On patio na svom križnom putu? Prva postaja u katedrali, kreće naš križni put. Pomislim na svoje koljeno i u sebi kažem da će sve biti dobro, da ja to mogu. Putem, sam molila Gopspodina da mi da snage, da bude sa mnom. On je bio tu. Tu je cijeli moj život. Bolovi koljena su počeli su se javljati ulaskom u ?urđance, no unatoč njima nastavila sam dalje i zamolila Gospodina da izdržim, da se znam nositi sa svojom boli. Koljeno otkazuje, ali ja ne. Ja se nedam. Idem dalje prema cilju. Počinje nas pratiti kiša. Pa i ona samo želi sudjelovati na križnom putu. Naravno da joj dopuštamo. Kada samo krenuli iz ?akova, moja je želja bila doći do Starih Mikanovaca. Možete li zamisliti moje veselje kada sam kročila u Vođince? Taj osjećaj se ne može opisati. To treba doživjeti. Na zadnjoj postaji pogledala sam u nebo nasmijala se i rekla: ”Ne mogu vjerovat’, Bože hvala Ti.” Čudan je to bio osjećaj , ali ja sam nakon zadnje postaje htjela nastaviti još hodati. Nisam bila svjesna da smo došli do cilja. U crkvi mi je Isus sačuvao mjesto za sjesti. To mi je bila nagrada! Isus me vodio cjelim putem, cijeli život. On me vodi. Koljeno me nije boljelo. Smjeh, veselje, sreća, radost ne može se skriti. Krist je tu. Otvori svoje srce. Zajedno s Njim možeš sve izdržati. S radošču pozivam sve mlade na sljedeći biskupijski križni put. Bog te voli, Isus te vodi, Duh Sveti te prosvjetljuje, odvaži se i pođi. Ja sam pošla, pođi i ti!
Sudionica 2. Biskupijskog križnog puta.