In memoriam Dragutin Tadijanović (4.11.1905. – 27.6.2007.)

Kad sam čuo da je u 102. godini ovozemaljskog života, umro naš najveći pjesnik, bard hrvatske književnosti, akademik Dragutin Tadijanović, naš dragi Tadija, kako smo ga svi rado zvali, nekako nisam vjerovao. Mislio sam, taj čovjek će uvijek živjeti, biti s nama. No, kad se sjetim Isusovih riječi: tko u mene vjeruje, umrijeti neće nikada, uvijek će živjeti – sve sam uvjereniji da Tadija zapravo nije umro. Živjet će veliki pjesnik u svim svojim pjesmama koje je ostavio u naslijeđe generacijama brojnih učenika i studenata, koji su rasli i učili s pjesnikovim stihovima. Dragutin Tadijanović bio je i oličenje dobroga djeda, kojeg bi svako dijete poželjelo imati, kojega život nije mazio, ali koji je od života znao živjeti samo najbolje – pa ga je tako dragi Bog poživio gotovo 102 godine.

Dok čitam njegovu biografiju, već u prvoj rečenici doznajem da je Dragutin Tadijanović rođen davne 1905. godine, u Rastušju, kod Slavonskog Broda, na blagdan Karla Boromejskog, 4. studenoga. Istoga dana kršten je u našoj crkvi, u Podvinju, imenom Karlo. Nižu pučku školu pohađao je u Podvinju, Gimnaziju u Brodu na Savi. Uvijek s ponosom ističem: išao sam u školu u koju je išao i naš Tadija. Toliko toga lijepoga je sačuvao u svom nasljedstvu, što ga ostavlja svojim Brocama, kako je zvao sugrađane rodnoga Broda na Savi. Toliko stihova napisao, više od 500 pjesama u 20 zbirki…bio je to Dragutin Tadijanović – koji se više nikada neće roditi. Ali, iako se dragom Bogu svidjelo pozvati Tadiju na onaj ljepši i bolji svijet i uzeo ga iz bolesničke postelje u kojoj je proveo nemoćan godinu dana – Dragutin Tadijanović uvijek će ostati s nama, u svojim djelima i svojim pjesmama. Sjećanja na njegove posjete Brodu, rodnome Rastušju, školi u Podvinju – nikada neće izblijediti. Ostaje stoga samo reći: hvala ti Tadija, na svemu što si učinio za nas, za svoju Hrvatsku, za tragove koje si utkao u književnu umjetnost ne samo naše zemlje, nego i cijeloga svijeta. Bog neka te primi u svoje kraljevstvo, a hrvatska zemlja ti laka bila. I, ne zbogom, nego – doviđenja Tadija, do viđenja!

Ivica Vlašić, Podvinje, srpanj 2007.