Plava crta

Facebook Facebook

Share
Like

ImageNa preporuku poznanika pročitala sam članak istoga naslova u časopisu »Vrelo života«. Prilično me se dojmio i neki su me dijelovi potakli na dublje promišljanje o korizmi kao vremenu milosti koje nam Isus daruje, ako ga uspijemo prepoznati.

U životu postoji vrijeme za sve: za smijeh, radost, druženja i rađanje – ali isto tako nužno dođe i vrijeme za plač, tugu, samoću i umiranje. Mnogi od nas u lijepim vremenima niti ne pomišljaju da nas Bog ne voli – zahvaljujemo Mu na svemu što nam daruje, a neki od toliko smijeha i druženja i zaborave na Boga. No, dogodi se smjena vremena i polako dođe red na tugu. Oni koji su na Boga zaboravili, sada ga se nanovo prisjećaju i zazivaju ga pitanjima: Što sam ti toliko skrivio? Bože, zar ne vidiš koliko patim, kada će to prestati? I puno nas pomisli da nas Bog niti ne voli.

  

A sjeti li se itko u trenucima vlastite patnje koliko je Isus patio i trpio? I zahvali li Mu itko od srca što mu je darovao tu milost da Mu bude bliže u patnji? Njemu, »koji za nas prolazi kroz pustinju, post, pobjeđuje kušnju izabirući put poniznoga i trpećega sluge sve do križa«. I na kraju umire za nas. Na Križnom putu iz jedne od molitava upamtila sam rečenicu da su svećenici, redovnice i redovnici pozvani da svakodnevno umiru sebi, žrtvujući svoj život za Krista i Crkvu. A jesmo li mi spremni umrijeti za Njega u toj našoj životnoj korizmi koja se ne poklapa nužno s liturgijskom? Ne umrijeti doslovno, nego dopustiti da umru oni naši dijelovi za koje znamo da nisu dobri, a tako nam se teško odvojiti od njih. Jesmo li spremni odreći se nečega po cijenu velike boli?

Jesmo li sposobni uočiti dar obraćenja, najljepši dar koji nam Bog nudi baš u tim trenucima bola i patnje? Tada često mislimo da nas je Bog zaboravio. A u stvari je kao u jednoj priči, koje sam se sada sjetila, s jednoga letka kojega sam dobila kada je pokojni Papa Ivan Pavao II. posjetio Osijek. Ovdje ću ju cijelu prepisati jer sada, kada sam otvorila svoj svaštara-pretinac da pokušam pronaći taj komad papira veličine razglednice, prva stvar koja mi je ostala u ruci dok sam vadila sve ostalo bio je baš taj papir:

Sanjah jedne noći, kako šećem obalom mora sa svojim Gospodinom. Ispred mojih očiju, kao tračak svjetla, pojavi se moj život.

Nakon što je i posljednja slika prohujala pored nas, pogledah unazad i vidjeh, u najtežim vremenima moga života samo jedan trag u pijesku.

To me zbunilo pa se obratih Gospodinu: »Kada sam onda, u tebe uzvjerovao, da bih te slijedio, ti si rekao da ćeš uvijek biti sa mnom. Zašto si me napustio, kad sam te očajnički trebao?«

Gospodin uze moju ruku: »Drago dijete, nikada te nisam ostavio samoga, naročito ne u vremenima straha i nevolje. Tamo gdje vidiš samo jedan trag, budi siguran:

TADA SAM TE NOSIO!«

Iskoristimo ovo korizmeno vrijeme i uđimo u sebe same, »postimo od svijeta« da bi mogli dostojno dočekati Uskrsnuće Kristovo. I za kraj još jedna misao koju sam ovih dana pročitala

ti se ne moraš ni malo mijenjati da bi te Bog volio…
… ali mijenjajući se pokazuješ koliko ti Njega voliš …

Marina Šimunović

Facebook Facebook
Share
Like

Povezani članci

Plava crta
Ovaj članak nema povezanih članaka

Odgovori

DUHOVNOST OSJEČKIH STUDENATA
crta
Misija DUHOS-a je unošenje oduševljenja zdrave kršćanske duhovnosti na Sveučilište J.J. Strossmayera, promičiću vjeru i znanje kao dvije komplementarne dimezije, te duhovnost u svim aspektima suvremenog studentskog i svakodnevnog života.