Praznik rada obilježava se od 1889. godine kada su se radnici u Chicagu odlučili boriti za svoja prava. Zahtijevali su 3×8: 8 sati rada, 8 sati odmora i vremena za sebe te 8 sati sna. Uskoro se Praznik rada počeo masovno obilježavati. Crkva, kako bi spriječila širenje mogućih poganskih običaja, odlučuje da se 1. svibnja obilježava blagdan svetog Josipa Radnika.  Time Crkva želi potaknuti vjernike na odlazak u crkvu, zajedničku molitvu u obiteljima (koja postaje sve rjeđom možda upravo zbog zaposlenosti roditelja). Tako sam i ja otišla u crkvu. Slušala sam čitanje iz Knjige Postanka o stvaranju svijeta i u uhu mi je počela odzvanjati rečenica:  I sedmoga dana Bog dovrši svoje djelo koje učini. I počinu u sedmi dan od svega djela koje učini.  I blagoslovi Bog sedmi dan i posveti, jer u taj dan počinu od svega djela svoga koje učini.

Počela sam razmišljati o značenju rada za svakog čovjeka.

Rad je njegova potreba, on ga ispunjava, čini ga sretnijim… ili bi to sve rad trebao biti, a stvarnost je drugačija? Jesu li danas radnici sretni? Imaju li oni jedan dan u tjednu da počinu od svoga rada? Mislim  da ne. 

Kako bi se to moglo promijeniti? Puno pitanja, a nigdje odgovora. Čini mi se da bi se sve moralo promijeniti iz korijena, a posebno poslodavci. Poslodavci koji su prije svega ljudi, kršćani, a tek onda lovci na profit. Ako bi se tako nešto dogodilo naši radnici imali bi osmijeh na licu.

Zato su mladi poprilično sretni na taj dan. To im je jedinstvena prilika da kampiraju i prespavaju negdje u prirodi, zabave se i druže sa svojim vršnjacima. Izgleda da se samo oni vesele, a radnici ostaju kod kuće iscrpljeni, čekaju sljedeći radni dan.

Mirela