Često razmišljam o tome kako je biti Bog. Znam da Mu je super zanimljivo promatrati nas ovakve smotane, smušene, pogubljene. Kladim se da uživa poigravati se s nama kao sa šahovskim pijunima koji ne znaju pravila kretanja. On nas usmjerava i govori nam kamo ići, a mi kao tule po svome. Kao „valjda ja znam što hoću i što je najbolje za mene“. Ama, čovječe, ne znaš! I onda se durimo i ljutimo kada nas „opali“ tamo gdje boli. Pa kako neće kada Ga nismo slušali, a tako je jasno progovarao u tišini svakog srca?! Znam da je problem u tišini! Nema je! Zaboravili smo da Bog nije nametljiv, ne želi se trpati ako Ga ne želiš. On te strpljivo čeka, čeka da mu odvojiš makar minutu svoga vremena i poslušaš što ti želi reći. Pa daj Mu udovolji, ako zbog ničeg, makar zbog upornosti.
Još jedno od pitanja koje me uvijek zanimalo je to kako On uvijek sve konce drži u svojim rukama i kako dopusti padove koji nas kasnije učine jačima i snažnijima, nego smo ikada prije bili? Nije li to čudno? Sve, ali SVE nam sruši, onako do temelja smrska i onda od nas sagradi veličanstvene utvrde svoga Imena. Ali tako lukavo, odmjereno, prezicno i pravovremeno to odradi da se čovjek pogubi kad shvati.
Pitam se, isto tako, kako On može činiti tako strašne stvari jer učeni smo da On odozgo vidi sve i upravlja svime. Onda sam, čitajući razne knjige, članke i tekstove, saznala da je zlo zapravo odsustvo Gospodina i da se ono događa samo po sebi, tj. da je ono prisutno isto kao i dobro i da su oni međusobno nezavisni. Dakle, gdje je zlo, Gospodina nema, ali tamo gdje je Gospodin – nema zla. Jedino što postoji „caka“: uloge se mogu zamijeniti i dobro može postati zlo kada odbaci Boga, ali i zlo može postati dobro ako se odluči otvoriti Božjem djelovanju.
Od hrpetine pitanja koje sam pripremila za „onaj dan“ izdvaja se i ono kako On ima plan za svakoga od nas. Dakle, On, Kralj, ima plan za SVAKOGA! I tebe, i onu baku što živi preko ceste, i onog dečka koji te živcira, i onu djevojku koja naočigled svih propada. Ali tu se opet postavlja pitanje, što s onima koji ne završe najbolje? Rekla bih da je to zato jer Ga ne žele, ne žele Onoga koji je spremio sve za njih, nego danom slobodnom voljom odlaze od Njega pa, po teoriji dobra i zla, ostaju bez onog najboljeg. Ali čak i tada, u svoj truleži, jadu i patnji, On se trudi izvući najbolje za spas naših duša. Dakle, On NIKAD ne odustaje od nas! Pazi, N I K A D !!!
I onda, kao šlag na tortu naših života, isprepliće naše putove s tuđima i po njima dobivamo nove obitelji, prijatelje, kolege, životne suputnike.
Ajd sad reci da te ne zanima kako je znati sve to, upravljati svime, borit se za svaku dušu do zadnjeg atoma snage, imati toliko LJUBAVI?
Po svemu do sada, zaključujem da je biti Bog neizmjerno teško i da toliko ljubavi, razumijevanja, strpljenja, ustrajnosti, požrtvovnosti, zalaganja i dobrote može biti skriveno samo u nečem/nekom božanskom koji nam je, ni sama ne znam zašto, dao milost da Ga upoznamo i ljubimo. I što onda čekamo?! Uzljubimo Ga do kraja, bez ustručavanja i limita, bez kompromisa i odugovlačenja, bez razmišljanja i kalkulacija. I ne zato jer On ne može bez nas, nego zato jer mi trebamo Njega!
Marija K.