U jednoj je homiliji na svetoj misi izneseno sljedeće pitanje: „Preslagujemo li ležaljke, dok brod tone?“ Što će reći, bavimo li se nevažnim stvarima, dok život vapi za puninom? Svi se ljudi povremeno prepuste slabosti lijenosti i inercije, pasivnosti i prepuštanja situacija slučaju. No, pretjerujemo li u tomu? Pretjerujemo li u prepuštanju vlastita života slučaju?
Isus je često progovarao u prispodobama upravo „prokazujući“ te ljudske tendencije – uspavanosti i nemara prema nedostatku ulja u svjetiljkama, nezahvalnosti prema talentima, kao i tendenciju zaboravljanja na djela milosrđa. Točnije, 25. poglavlje Matejeva evanđelja sastoji se od upravo te tri prispodobe. Svaka se od njih odlučno suprotstavlja ideji prepuštanja ičega slučaju – jer ne znamo kada će doći trenutak kada će se pred nama pojaviti izazov. Ne mora se ovdje nužno raditi o trenutku prelaska u vječni život… Izazov može biti profesionalne prirode. Gospodin nas želi pripremiti za profesionalne izazove budućnosti, no mi odbijamo učiti, ili dajemo od sebe samo ono što škola i fakultet ocjenjuju. Može biti ljubavne prirode – Gospodin nam šalje ljude preko kojih se učimo usmjeravati unutarnju želju za pripadanjem prema Njemu, kako bi ih On pročistio sve čežnje duše i tijela, uredio ih i pravilno usmjerio, a mi odbijamo ustati iz navezanosti na stvorenje. Izazov može biti i duhovne prirode, teološke prirode – Gospodin bi htio da u svakomu svomu Djetetu ima suradnika i svjedoka, no mi tako malo čitamo Sveto pismo, molimo kad zagusti, a o svojoj vjeri znamo jedino ono što smo nekoć slušali na vjeronauku… Ti i mnogi drugi kompromisi koje radimo događaju se više puta tijekom života, i posve su normalni, jer da nisu, naša ljudska narav ne bi imala priliku trenirati i steći „kršćansku kondiciju“ o kojoj govori Sveti Ignacije Loyolski. Pet mudrih djevica, koje su u trenutku Zaručnikova dolaska imale spremno ulje u svjetiljkama (usp. Mt 25,4), zasigurno su spremno prihvaćale svaki „trening“ koji je Gospodin stavljao pred njih, kako bi ih naposljetku pripremio za taj trenutak. One lude djevice, koje nisu pripremile ulje, možda su ipak više puta prespavale trening ili od njega bježale, nego što su se čitavim bićem prepuštale. Time su same sebe prepustile slučaju. Preslagivale su ležaljke, dok je brod tonuo. Nadalje, prispodoba o talentima govori o trojici slugu, od kojih je baš svaki dobio barem jedan talent, no jedan od njih nije se bavio tim talentom, zakopao ga je i sačuvao za sebe, i onda ga takva zahrđala i bezvrijedna, predao gospodaru (usp. Mt 25, 25). Neki ljudi imaju očite darove – dar za glumu, pisanje, pjesništvo, pjevanje, organiziranje, debate, sport, dok je, ipak, više onih u čijemu slučaju nije vidljivo kojim darovima raspolažu. Nije važno je li dar očit ili nije, važno je da pojedinac bude svjestan ne samo svojih slabosti, već i snaga (premda je često slabost u isto vrijeme i snaga), kako bi se mogao posvetiti razvijanju tih snaga – jer upravo u tim snagama počivaju njegova životna poslanja. U našim je srcima, umovima i tijelima utkan naš kršćanski identitet, koji različitim biopsihosocijalnim čimbenicima može biti narušen tijekom odrastanja, no zato je važno iskopati talente iz zemlje, iskopati darove Duha Svetoga koje smo dobili sakramentom svete potvrde i uložiti ih kako u osobni razvoj, tako i u razvoj zajednice. Radi li se o daru slušanja, empatije, argumentiranja, savjeta, mirotvorstva, ohrabrivanja… manje je važno. Što se s njima čini, važnije je. Važno je ne prepustiti ih slučaju i nastaviti preslagivati ležaljke, dok brod tone. Što se djela milorđa tiče, već ih i ptice na granama pjevaju i raznose glas o njima od istoka do zapada. Udjelotvoriti vjeru ljubavlju (Gal 5,6b) znači pomaknuti vjeru iz područja privatnoga u područje javnoga, ne u smislu izvršavanja djela milosrđa da svi vide, nego u smislu pomicanja iz područja vlastite sigurnosti u nečiju nesigurnost, nečiju bol – i to bez straha i bez želje za pohvalom i drugim priznanjima.
To je teško, no takvo oplemenjivanje vjere i ljubavi, uz odlučno, predano i radosno življenje vlastita poziva, punina je suprotna preslagivanju ležaljki. Put upoznavanja unutarnjih pokreta duše, prepoznavanja okolnosti u kojima se trenutno nalazimo, uz postojanost u življenju kršćanskoga poziva formula je za ono „jedino važno“ u trenutku potonuća broda. Stoga je potrebno ne bježati od životnih izazova, od suprotstavljanja strahovima, od nadilaženja lijenosti – jer čovjek nije „slučaj“. Jednom kada to uistinu shvatimo, bit će lakše ne ponašati se kao da je tako.
Kristina Kasumović|duhos.com