Vrhunac je bogoljubnosti spoznaja da bez Božje milosti ne možemo ništa. Smatrati se bogoljubnim znači biti raspoložen za služenje, biti ispunjen dobrom voljom ugoditi Gospodinu i to usmjeravajući svoje biće prema Njegovoj volji. Pa ipak, u nedostatku Milosti možemo uočiti koliko se teško snalazimo, posrćemo i teško nam se pridržavati svetih i drugih odluka koje smo donijeli kako bismo se približili Gospodinu. Ta Isus je sam rekao: „Bez mene ne možete učiniti ništa.“ (Iv 15, 5) U tim je riječima sažeta kompletna čovjekova misija na zemlji, bez obzira koliko se to očima svijeta činilo apsurdno i neistinito. Kako bi čovjek uopće postao svjestan čime sam raspolaže, a s čime raspolaže Gospodin kada obraduje dušu svojom milošću, važne su izmjene duhovne utjehe i suhoće, tj. važno je da čovjek i leti u međuprostorima ganuća, ohrabrenja i osjećaja Kristove dostatnosti za čovjekov život, ali je važno i da puže u mulju svoje ništavnosti. Eufemizmom to bi se stanje puzanja u mulju moglo opisati čovjekovom svjesnosti o tome kako se ni u jednome trenutku ne može odvojiti od tla, pa čak i da svim srcem želi poletjeti – jer je Svevišnji taj koji upravlja gravitacijom milosti. U nizu uzora kršćanske vjere svojom se ulogom i predanjem ističu Abraham i Marija. Prikazujući Gospodinu ono najmilije, pokazali su što znači biti sposoban učiniti kada si u Milosti, i uz to svojim predanjem posvjedočili kako Gospodin nije tek puka formalnost, već funkcionalnost ispunjena ljubavlju. Kada je čovjek u milosti Božjoj, ništa mu nije problem. Bude bolno, naravno, no unutarnja sigurnost u svrhovitost događaja tek Milošću bude potpuna, pa se čovjeku čini najlakšim na svijetu slegnuti ramenima i reći: „Bog zna. Ja to ne znam objasniti, niti bih ograničio Božju veličinu pokušavanjem.“ U takvim trenutcima svim srcem molimo dragoga Boga da naš osmijeh govori za sebe!
Ipak, dođu i oni tužniji trenutci kada se sveta milost udalji od čovjeka, pa započne nova runda Sizifova posla koja traje sve dok čovjek ne padne na koljena u spoznanju vlastite ništavnosti… Tada se čovjek nalazi u najpovoljnijim uvjetima da preispita svoju bogoljubnost i osvijesti si što traži od Krista u svome životu. Izreka kaže: „Shvatimo što smo imali, tek kad to izgubimo.“ Duh Sveti nije tek objektivna stvarnost, već je on subjektivno angažiran u našim životima. Iskustvo je njegove zauzetosti u nama važno, naročito u onim periodima kada se zaboravimo i zaplivamo strujama vlastitih snaga. Dobro pamtimo milost duhovne utjehe koju nam Svevišnji daruje iz obilja svoje riznice, kako bismo se u trenutcima suhoće i trpljenja mogli sjetiti snage koja nije pod našom vlašću, ali i kako bi nas svijest o milosti suhoće mogla potaknuti na to da nam nije slijediti Krista samo u radosti i duhovnoj utjesi, nego da nam ga je slijediti u svemu onome što znači biti kršćaninom – u radosti i čudima jednako kao i u lomljenju kruha, prolijevanju krvi i sramoti križa.
K.