U svrhu upoznavanja naših studenata s novim povjerenim nam svećenicima, postavili smo im nekoliko pitanja i dobili neke zanimljive odgovore. Prvi na redu je studentski kapelan vlč. Mario Žigman.
1. Možete li se ukratko predstaviti i koje je vaše dosadašnje pastoralno iskustvo?
Zovem se Mario Žigman, rođen sam 25. svibnja 1990. u Đakovu. Dolazim iz Selaca Đakovačkih, župa Snježne Gospe. Završivši srednju školu odlučio sam upisati Katolički bogoslovni fakultet u Đakovu. Studij upisujem kao laik da bih nakon prve godine studija ušao u bogoslovno sjemenište. Nakon studija zaređen sam za đakona 16. listopada 2016. te sam svoj đakonski praktikum obnašao u župi Preslavnoga Imena Marijina u Osijeku. Za svećenika sam zaređen na dan kada slavimo apostolske prvake sv. Petra i Pavla, 29. lipnja 2017., u Đakovu. Nakon toga odlazim kao župni vikar u župu Bezgrešnog začeća BDM u Valpovu. Godinu dana nakon toga biskupovom odlukom dolazim na službu nadbiskupijskog povjerenika za mlade i studentskog kapelana.
2. Kada/kako ste osjetili Božji poziv te odlučili postati svećenik?
Često spominjem kako je Božji poziv poput mozaika koji se sastoji od mnogo sitnijih događaja našega života od kojega Bog pravi svoj mozaik poziva na svećeništvo. Tako bih već prvi događaj u tome mozaiku mogao pronaći u svome 4 razredu osnovne škole dok sam promatrao svećenika kako podiže Presveto za vrijeme euharistije. Tada sam u sebi osjetio želju da bih i ja htio biti svećenik. U meni je polako tinjao taj žar za svećeništvom koji je katkada bio jači, a katkada sam pomislio da se i ugasio. Na tome je putu bilo mnogo propitkivanja, traženja, lutanja. Nakon srednje škole nisam bio siguran želim li postati svećenik te sam zbog toga i upisao kao laik. No kako kaže Izaija Božji putovi nisu vaši putovi u to sam se i sam uvjerio. Bog je ponovno rasplamsao onaj žar svojega poziva u mome životu gdje sam nakon prve godine studija odlučio ući u Bogoslovno sjemenište. U početku je to sve bilo idealno dok nisu nastupile nove kušnje i propitkivanja. Bilo je trenutaka kada sam se upitao: Nisam li si možda umislio da me Bog zove? Kroz krize i propitkivanja Bog nas ne ostavlja bez odgovora. Konačnu odluku da ću slijediti Krista kao svećenik donio sam na četvrtoj godini studija kada sam uvidio da je ovo put koji mi je Bog pripravio. To je poziv koji me čini sretnim i koji me ispunja jer mogu drugima služiti na način da ih približavam Bogu kroz sakramente. To bi bilo ukratko o Božjem pozivu. Teško je o tome govoriti, jer svaki puta kada o tome govorim osiromašim Božji poziv koji mi je uputio. Božji je poziv otajstvo koje ne možemo u potpunosti i do kraja izreći.
3. Kako ste reagirali kada vam je nadbiskup predložio službu studentskog odnosno sveučilišnog kapelana?
Reakcija je takva da sam se iznenadio. Na tome se slučaju ponovno očitovala ona činjenica da je Duh Sveti onaj koji vodi i upravlja Crkvom. Nisam nikada ni pomišljao na to da bih jednoga dana bio povjerenik za mlade i studentski kapelan. No kako se kaže: čovjek snuje, a Bog određuje. Božji je put bio da me postavi na to mjesto. Službu studentskog kapelana prihvatio sam s oduševljenjem i radošću i vjerujem da ćemo se svi zajedno uz Božju pomoć i njegovo vodstvo još tješnije zbližiti s Njime.
4. Na koji način koristite slobodno vrijeme, ukoliko ga imate?
Slobodnog vremena ima, a kako ga provodim? Provodim ga uz neko duhovno štivo te uz pripremanje kateheza.
5. Možete li podijeliti s nama neki smiješan/sretan/zanimljiv trenutak iz života?
Ima jedan događaj koji je vezan uz moj svećenički poziv. Ja ga se ne sjećam kristalno jasno, jer je bio kad sam imao 10ak godina, ali ga je moj propovjednik istaknuo na mojoj mladoj misi. Naime, on je tih dana došao na župu. Kaže počeo je graditi nešto u župi. Bilo je ljeto i jako vruće i k tome još poslijepodne. Vrijeme kada se čovjek želi odmoriti. Kad odjednom čuje zvono. Onako umoran ide prema vratima i u sebi se pita tko li je sada u ovo doba. Otvori vrata i prvotno kaže ne vidi nikoga. Kad spusti pogled dolje i vidi mene. I ja ga pogledam i pitam: župniče, mogu li ja biti ministrant? I on odgovori: Može. Kad sam dobio njegov odgovor samo sam se okrenuo i otišao.
6. Što biste poručili mladima koji su vam povjereni?
Poruka mladima bila bi na tragu pape Franje: Ne bojte se, ne dajte da vam ukradu nadu. Današnji čovjek opterećen je raznim izazovima i protivnim udarima. Posebice ako se radi o mladom vjerniku katoliku koji u sebi njeguje nadu i ljubav prema Bogu. Današnje društvo kao da želi ugasiti oganj Božje ljubavi u našem srcu. Zbog toga poručujem mladima: ne dajte da vam ukradu ono nepresušno blago koje nam je Krist ostavio. Na tom će putu i borbi biti padova, strmoglavljenja, ali ne bojmo se jer imamo Onoga koji će nas uvijek podignuti i učvrstiti naš hod. Imamo Krista kojega susrećemo u sakramentima, a osobito u sakramentu euharistije. On je onaj koji nam daje okrjepu kako bismo imali snage uspinjati se do svojega brda Horeba, odnosno do svojega mjesta susreta s Njime. U tome niste sami, u tome smo svi zajedno i jedni smo drugima podrška i potpora na tome susretu s Bogom.
M.K.