Među našim svetištima lokalnoga odnosno regionalnog karaktera zanimljivom se poviješću ponosi ovo naše, u osječkoj Tvrđi. Već se tri stoljeća Gospa ovdje časti i zaziva kao Gospa Osječka, ali to nije njezino pr(a)vo ime!
Prije toga ona se štovala pod imenom Gospa Judska, jer je u naš grad došla iz mjesta Mariagyud, odnosno hrvatski: Jud, u Mađarskoj godine 1703. Njezin je boravak u Osijeku, prema prvotnom planu, morao biti kratak – dok ne mine opasnost zbog koje je napustila Jud, ali se neočekivano produžio, a njezino se štovanje već u prvim desetljećima toliko udomaćilo te se od sredine osamnaestog stoljeća odnosno od godine 1758. časti pod današnjim imenom – Gospa Osječka.Do tog je imena došlo kao i do drugih sličnih, kao što su: Gospa Trsatska, Majka Božja Bistrička, Gospa Olovska itd. U mjesnim su se crkvama događala mnoga uslišanja i mnogobrojna čudesa po Marijinu zagovoru i vjerni joj se puk stao utjecati odnosno štovati je upravo pod tim mjesnim imenom.
Burna je bila povijest kipa Gospe Osječke. Povjesničari umjetnosti kao godinu njegova postanka s priličnom sigurnošću uzimaju godinu 1425. Naručili su ga braća franjevci iz slobodnog i kraljevskog grada Koprivnice, a izradio ga je nepoznati umjetnik negdje u Štajerskoj za glavni oltar franjevačke crkve svete Marije u istome gradu. No kad je u prvoj polovici 16. stoljeća Koprivnici zaprijetila turska opasnost franjevci su morali napustiti grad. Po svetom običaju onih vremena sa sobom su ponijeli i svoju najveću dragocjenost – Marijin kip s glavnog oltara.
Kad su se u XVII. stoljeću vratili u Koprivnicu franjevci su sagradili novu crkvu i posvetili je sv. Antunu Padovanskom. Dragocjeni pak kip Marijin, razumljivo, nije bio stavljen na glavni oltar, ali se o Gospinim blagdanima izlagao na štovanje vjernicima.
Turska je sila pregazila ne samo Hrvatsku nego i Ugarsku. Uz druge vjerske objekte bio je razoren i sikloski franjevački samostan i poharana crkva u Mariagyudu o kojoj su pastoralnu brigu vodili franjevci iz Siklosa; netragom je iz crkve nestao i čudotvorni Gospin kip.
Nakon povlačenja Turaka iz Baranje i Slavonije (poslije godine 1682) počela je na cijelom oslobođenom području materijalna i duhovna obnova. Tako je bila obnovljena i crkva u Judu, ali ona je još uvijek bila bez Gospina lika. S time se, međutim, nije mogao pomiriti o. Elzear Pavić, starješina sikloskog samostana i neumorni obnovitelj sakralnih građevina. Nalazeći se godine 1689. po nekom poslu u Koprivnici, zainteresirao se kod mjesnog gvardijana ima li kod njih kakav lik Blažene Djevice Marije, slika ili kip. Iz odgovora koprivničkog gvardijana zasjala je zraka nade. On ga naime uputi da pogleda na samostanskom tavanu kamo su redovnici bili pohranili stari crkveni inventar s kojim su prije toliko godina napustili Koprivnicu i krenuli u neizvjesnost. O.Elzear je pretražio tavan i na njemu našao onaj kip koji je koprivničke franjevce čuvao u danima njihova progonstva i s kojim su se prije nekoliko godina vratili u Koprivnicu. Kad je obrisao prašinu, kip je na sunčanom svjetlu bljesnuo u svom sjaju i ljepoti. O. Elzear ga poljubi i prošapće: “Hodi sa mnom u Jud, ondje te čeka prazna crkva.” Umota ga zatim u plahte i oprezno spakira te ga kao najveću dragocjenost ponese u Jud i ondje postavi na oltar.
Kip je u Judu boravio od godine 1689. do 1703. Te je godine u Mađarskoj planula Rakoczyjeva buna u kojoj su se nemilo rušile crkve, oltari, svetački kipovi i slike. Nakon što je i Gospin kip bio nekoliko puta orobljen i obeščašćen, franjevci ga najprije prenesoše u šiklosku crkvu.
Kako je, međutim, ubrzo i Siklos postao nesiguran, poslaše ga godine 1703. na čuvanje u franjevački samostan u Osijek. No, spletom neobičnih okolnosti te nadasve ljubavlju Marijinih pobožnika, to se čuvanje neopazice pretvorilo u trajni boravak u našem gradu. Najprije su, dakako, sikloski franjevci tražili da se kip vrati u Jud ali su se tome usprotivili osječki franjevci i građani Osijeka.
Štoviše, angažirali su gradsku upravu i crkvene vlasti da se zauzmu za njih. Imajući razumijevanja za vjerničku želju, građanske su se vlasti obratile na samog cara u Beču. Car se pak obratio na biskupa Đakovačkog Đuru Patačića od Zajezde da ga on o svemu tome pobliže obavijesti. Biskup je caru odgovorio dne 19. siječnja 1711.: po pravdi bi franjevci morali kip vratiti u Jud, ali zbog duhovnih plodova što ih je prisutnost kipa gradu Osijeku već dosad pribavila ne misli tako. Ipak, to nije bila definitivna presuda. Zadnju je naime riječ imala rimska kurija. Ali i njezina je presuda bila u korist osječkih franjevaca. Tako je kip Majke Božje Judske-Osječke stalno ostao u franjevačkoj crkvi u Osijeku do danas.
Preuzeto sa: http://www.franjevci.com/ │duhos.com