Marija Gorreti i sestra Cecilija

Crkva 6. srpnja slavi sv. Mariju Goretti, dvanaestogodišnju talijansku djevojčicu, djevicu i mučenicu, s početka 20. stoljeća. Rođena je 1890., a umrla 1902. godine, jer je snagom svoje vjere i dostojanstva odbila mladića koji ju je htio seksualno iskoristiti. On ju je, razjaren, izbo nožem. Od zadobivenih rana – djevojčica je umrla. Svetom ju je proglasio papa Pio XII.
Marija Goretti simbol je i zaštitnica svih djevojaka, djevojčica i žena koje su se oduprle nasilnicima, željnima poniziti ženu i uništiti sve lijepo što joj je Bog darovao: ženstvenost i mističnu vezu sa sudbinom čovječanstva. Bez žene, sasvim sigurno, nema ni čovjeka, ni ljudskog potomstva a „ubojica ljudski od početka“ to dobro zna. Zbog toga ga ljepota čistog srca žene, djevojke, djevojčice, razjaruje tako da lako navede muškarca da ju ponizi i razori joj dušu – silovanjem. Oduprijeti se tome – mnoge žene, pogotovo mlade djevice, od početka kršćanstva do danas – koštalo je života. Crkva ih kao djevice i mučenice i danas s ganućem časti.
Hrvatska redovnica, s. Cecilija Grgić, umrla je u 43. godini 12. svibnja 1995. smrću koja se može usporediti s prvim stoljećima progona kršćana. Bila je redovnica družbe Milosrdnih sestara Sv. Vinka Paulskog iz Zagreba. Samozatajna, požrtvovna, vjerna svom zvanju i svome narodu, zatekla se 1995. u Presnačama kod Banje Luke. Svojim poglavaricama koje su je pozvale da dođe u Zagreb, gdje je bilo mnogo sigurnije, poručila je: “Ostajem, jer dok smo mi ovdje, naši se vjernici osjećaju sigurnijima.“ Svjedoci, s kojima sam razgovarala tijekom prvog posjeta Hrvata iz Hrvatske Banja Luci, u ljeto 2000., pričali su kako je prilikom proslave imendana župnika župe Sv. Terezije od Djeteta Isusa u Presnačama, vlč. Filipa Lukende, 3. svibnja 1995., okupljenim ministrantima, i malobrojnim vjernicima koje su počastili bombonima (dar Caritasa) u župnom uredu, u šali rekla: “Još ćete vi mene ovdje slaviti kao mučenicu!“ Nije ni slutila koliko je proročanski govorila… A možda i je…
U noći 11./12. svibnja 1995. u Presnačama se dogodio stravičan „bal vampira“. Prostrana, nova crkva posvećena sv. Tereziji od Djeteta Isusa porušena je u strašnoj eksploziji, a vlč. Filip Lukenda i č. s. Cecilija Grgić, zapaljeni su i živi izgorjeli, ili su najprije ubijeni pa potom zapaljeni, tada, 2000. godine – svjedoci koji su o tome pričali – nisu bili sigurni! Koliko je hrvatskoj javnosti poznato – do danas ni oni koji su razorili katoličku crkvu, ni ubojice nevinih ljudi – nisu ni optuženi, ni osuđeni!
Smrt djevice i mučenice, redovnice Cecilije Grgić i katoličkog svećenika, vlč. Filipa Lukende, u svakom narodu koji njeguje svijest o svom dostojanstvu, bili bi tema ratnog filma, opere, drame, dokumentarnog filma, romana… Za ovu istinitu priču punu dramatičnosti i mučeništva iz ljubavi prema Bogu i vjernosti kršćanskom identitetu – otimali bi se umjetnici svih područja kulture. Njihovi životi i smrt bili bi tema diplomskih, magistarskih i doktorskih radnji, simpozija i susreta – i teologa i znanstvenika drugih područja, jer su okolnosti njihova stradanja i danas aktualne do boli: položaj Hrvata u Republici Srpskoj; prihvaćeno mučeništvo za svoju vjeru i vjernost zavjetima; usporedba mučenika prvih kršćanskih vremena i danas – na ovim povijesnim i zemljopisnim koordinatama. Toliko dubok izvor bistre i svete vode njihova mučeništva dokazuje da je Duh Sveti ovdje izdašan i nadahnućima i plodovima. Na tako malo prostora BiH toliko je duhovnih zvanja i svetaca da je to usporedivo s pravim čudom! Mučenici s. Cecilija i vlč. Filip tome su dokaz!
Ana Penić