Na dan, 28. veljače, Crkva slavi blaženoga Daniela Brottiera, misionara Družbe Duha Svetoga koji je u francuskoj prijestolnici Parizu poznat kao otac siročadi.
Daniel Brottier rođen je u rujnu 1876. Kao dječak je izjavio da želi biti – papa. Svoje prve korake na tom putu učinio je 1887. kada je ušao u dijecezansko sjemenište. Nakon završetka teološkog studija Brottier je bio zaređen za đakona u svibnju 1899., a te iste godine u rujnu zaređen je za svećenika. Nazvan rođenim pedagogom, svoju prvu službu obavljao je odgajajući mlade.
Dvaput je bio predložen za župnika, međutim, Daniel je duboko u sebi čeznuo postati misionarom. Dobivši biskupovo odobrenje pisao je ocu Genoudu, magistru novicijata Družbe Duha Svetoga. Danielovi roditelji nisu bili oduševljeni njegovim izborom s obzirom na njegovo slabo zdravstveno stanje, no ubrzo su prihvatili Božju volju, blagoslovili Danielovu odluku te je novicijat započeo u rujnu 1902. Nakon godinu dana položio je redovničke zavjete u Družbi Duha Svetoga. Prvu misijsku službu obavljao je u Senegalu gdje je svojom neumornom aktivnošću brinuo za mlade. Imao je predane suradnike, poticao je brojne aktivnosti, a svojim uzornim životom privlačio je i okupljao mnoge ljude.
Nakon teške prometne nesreće vratio se na liječenje u Francusku. Tamo je na molbu biskupa Jalaberta svim svojim žarom i predanošću skupljao sredstva za izgradnju katedrale u Dakaru. Za vrijeme Prvog svjetskog rata bio je dobrovoljni kapelan divizije pješaštva te je predano produbljivao pastoralnu djelatnost među vojnicima.
Nakon rata nastaje Brottierovo najveće djelo – spasenje i izuzetni razvoj sirotišta u pariškom naselju Auteuilu. Naime, sirotište je nakon rata bilo u teškom stanju i nagomilanih dugova. Nadbiskup Pariza ponudio je ocima Družbe Duha Svetoga da preuzmu i spase to sirotište. Otac Brottier je bio predložen za ravnatelja, a službu je odmah prihvatio te je svoj posao započeo sv. Misom na nakanu za svu siročad iz Auteuila. Zavjetovao se služiti siročadi sve do kraja života, a stalno je zazivao Božji blagoslov za obnovu sirotišta.
Sam početak obnove nije bio lak. Bio je suočen s čestim, burnim pobunama i prosvjedima nezadovoljne mladeži, međutim, nadahnut hrabrošću nije se dao smesti te je odmah počeo graditi. Prvo je odlučio obnoviti kapelicu na čast blažene Terezije od Djeteta Isusa. Svoj odabir je objasnio činjenicom da su štićenici sirotišta bili lišeni majčine ljubavi i nježnosti te da prazninu u svome srcu mogu ispuniti utječući se toj maloj Svetici. Sagrađena kapelica postala je pariško svetište svete Terezije gdje su dolazili njezini brojni štovatelji koji su tom prilikom podupirali i samo sirotište koje je postajalo iz dana u dan utočište sve većem broju djece.
Kapelica je bila prekrasna, u njoj se održavao glavni odgojiteljski rad, tu se započinjao i završavao svaki dan, a Brottier je nakon svakodnevne večernje Mise predavao dečkima da je njihov glavni cilj biti dobri kršćani, vješti obrtnici i dobri državnici. Izgrađivao je u njima dostojanstvo Božjega djeteta koji živi u Božjoj milosti, u čistoći srca. S obzirom da odgojiteljski posao nije mogao izvršavati sam oko sebe je okupio i formirao brojne suradnike- kapelane, učitelje, majstore i časne sestre, podupirući njihove inicijative. Upućivao ih je da prema djeci moraju biti izrazito niježni i dobri te da se na njih ne smije vršiti nikakav pritisak. Svojoj se siročadi potpuno i bez predaha posvećivao.
Stručna naobrazba štićenika bila je na visokoj razini: mogli su biti stolari, slastičari, elektromehaničari, tiskari, a nadareniji su završavali tehničke škole. Njihove su im svjedodžbe osiguravale dobar početak u svijetu po odlasku iz sirotišta.
Otac Brottier umro je 28. veljače 1936. okružen prijateljima koji su bili ujedinjeni uvjerenjem da je otac Daniel otišao direktno Bogu. Papa Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženim 25. studenog 1984. u Rimu.
Iščitavajući biografiju ovoga blaženika bila sam i ostala duboko dirnuta njegovom hrabrošću i spremnošću – biti do kraja predan Bogu služeći napuštenima i zaboravljenima. Njegov život odašilje poziv da se odvažimo u slili i snazi Duha Svetoga stati uz one koji su lišeni roditeljske ljubavi i nježnosti te im omogućiti dostojanstven i smislen život. Pokazuje nam da svaki čovjek ako mu se posvetiš i osiguraš razvoj može postati kvalitetna osoba i pridonijeti napretku društva. Oduševljena poniznošću i iskrenošću ovoga velikoga blaženika njegovom zagovoru povjeravam sve ono što trebam učiniti na dobrobit svakoga djeteta kao buduća učiteljica. Neka njegov put bude i moj put kojim trebam koračati…
Tekst: Jelena Bandić (prema web izvorima)