Najstariji povijesni dokument “Depositio martyrim” iz 354.g., koji ovoga sveca smješta na današnji datum, jest komentar sv. Ambrozija na psalam 119., u kojemu ovaj svetac o Sv. Sebastijanu spominje da je rođen u Milanu te da se kasnije, 270.g., preselio u Rim. Ovi malobrojni povijesni podaci kasnije su nadopunjeni, osobito u V.st.
Tako, prema jednom izvoru imamo ove podatke:
Sebastijan je rođen u uglednoj kršćanskoj obitelji u Nerbonni u Galiji (Francuska), u III.st. Odgojen je u Milanu, a nešto kasnije stupio u carsku službu u Rimu. Bio je dobar i pouzdan vojnik te je u kratkom vremenu stigao do čina zapovjednika carske tjelesne straže. Bila je to straža cara Dioklecijana, koji prvih godina svoje vladavine nije progonio kršćane, pa je to pogodovalo da su se i neki visoki državni činovnici priklonili kršćanstvu. Izgledalo je kao da je vrijeme progonstva prošlost. Posvuda su se gradile crkve. No, taj mir bio je samo zatišje pred buru, i to veliku, u kojoj ce se raditi o biti i ne biti. Vec god. 298., pod pritiskom svoga suvladara Galerija, Dioklecijan je izdao edikt po kojemu su svi kršćani morali biti isključeni iz carske vojske. Tim dekretom, zbog posebnog prijateljstva s carem, Sebastijan jos nije bio pogođen. Došla je tako i godina 303., s najvećim i najkrvavijim progonstvom. Sebastijan je svoje kršćanstvo smatrao veoma ozbiljno i nije se dao pokolebati.
U tamnicu su bili bačeni i bogati plemići Marko i Marcelijan i osuđeni na smrt zbog ispovijedanja kršćanske vjere. Sebastijan ih je svakodnevno posjećivao i govorio im da se ne plaše muka jer one traju samo tren, a nagrada za njih, vječnost. Njihovi roditelji su ih nagovarali na žrtvovanje poganskim božanstvima. Sebastijan im je govorio: “Braćo, ohrabrite se! Vojnici Kristovi budite junaci, ne dajte da vam otmu sjajnu mucenicku krunu! Junački ste započeli borbu i u vašim je rukama pobjeda. Zar da vas suze žena i djece svladaju?! Zbog ovoga njegova djela, papa Kajo (Gajo), nazvao ga je “braniteljem kršćana”. Progonjene kršćane, Sebastijan je potajno štitio. No, zbog toga i drugih djela poduzetih u korist zatvorenih kršćana, bio je tužen caru Dioklecijanu, a car mu kaže: “Ja sam te uzdigao na veliku čast, a ti na moju propast vrijeđaš bogove!” Na to mu Sebastijan odgovori: “Svakodnevno se molim Kristu za tvoje spasenje i prizivam Boga za sreću rimske carevine. Ludost je klanjati se bogovima, koji su od kamena načinjeni”.
Sada je i sam optužen i zatvoren. Nikakve prijetnje nisu ga mogle slomiti. Napokon je osuđen na smrt, i to na strašnu smrt, koja je ovjekovječena brojnim slikama.
Car naredi da ga u polju privežu za stablo i ubiju strijelicama. Privezan uz stablo, a kohorta vojnika gađala ga je strelicama. Krv je tekla iz brojnih rana i on se srušio napola mrtav. Pristupila mu je kršćanka po imenu Irena hoteći ga pokopati. Opazivši da još daje znakove života, dala ga je odnijeti kući pa ga je sama njegovala sve dok nije ozdravio.
Sebastijan nije htio završiti kao bjegunac od mučeništva, pa se vratio u carsku palaču ususret samome caru, te mu kaže: “Poganski svećenici zaluđuju tvoju dušu gadnom prijevarom i zatvaraju kršćane, te da su neprijatelji carstva, a kad tamo, oni se ne prestaju moliti Bogu za cara i domovinu. Isus Krist me je očuvao na životu, da ti pred svim narodom posvjedočim da nepravedno progoniš sluge Kristove.”
Uvjerivši se da pred njim ne stoji duh Sebastijanov, predade da ga dotuku do smrti toljagama, a tijelo mu bace u jarak. Hrabri kršćani su ga izvukli i pobozno sahranili u katakombama.
Kasnije mu je u Vječnome Gradu podignuta velićčanstvena bazilika gdje se i danas nalaze njegove relikvije.
Sveti Fabijan i Sebastijan bili su sveci koje je narod mnogo štovao. Tako su ušli i u Litanije svih svetih, a svetog Sebastijana zazivali su u srednjem vijeku naročito kao zaštitnika protiv kuge
I glavni grad Hrvatske – Zagreb- među svoje zaštitnike ubrajao je i sv. Fabijana i Sebastijana.
IME je grčkoga porijekla i znaci: DOSTOJAN POŠTOVANJA, ČASTAN
ZAŠTITNIK JE: VATROGASACA.
Preuzeto sa: Sveci Katoličke Crkve