Ispovijesti sv. Augustina približile su mi svečeva razmišljanja, njegov rast i spoznaje. No, osim toga sinovo djelo progovara i o životu njegove majke, svete Monike.
U očima obraćenog Augustina Monika je “pobožna, čista srca, vjerna Gospodinu”. Sin o majci piše kao o onoj “koja ga je nosila u svome srcu da se rodi za vječno svjetlo”. No, kakav je bio svetičin život prije sinova obraćenja? Augstinov otac isprva nije bio vjernik. Monika “se trudila da Bog bude Augustinov otac, više nego što bi to bio njegov zemaljski otac”. Mužu je “služila premda je bila bolja od njega, jer je tako radeći služila i Bogu koji zapovijeda služenje”. Bračni je par bio složan oko toga da sinu treba pružiti što izvrsnije obrazovanje. Uz roditeljska odricanja – i darovane mu sposobnosti – Augustin na intelektualnom polju bilježi mnoge uspjehe. Što se tiče vjerskog odgoja, navodi kako mu je Gospodin oduvijek svoju Riječ “u uši pripjevavao preko majke”. No, mnogo, mnogo godina Augustinovo je srce bilo zatvoreno za tu Riječ. Što sve te godine čini sv. Monika? Ona moli, i sanja sinovo obraćenje. Monika je “plakala” pred Bogom nad uspješnim i mudrim Augustinom “više nego što majke oplakuju tjelesnu smrt djece”. “Revna u plaču i uzdasima, bez prestanka u sve sate svojih molitava plakala je nad svojim sinom pred Gospodinom, i pred lice Njegovo dopirahu molitve njezine”. U međuvremenu, potkraj svoga života, njezin muž se obratio na kršćanstvo – Monika ga je “pridobila za Gospodina”. Augustin se obratio i primio krštenje u trideset i trećoj godini svoga života.
Možemo samo zamišljati kako je bilo svetici desetljećima upućivati Bogu jednu te istu molitvu – a naočigled svih tih godina pomaka kao da nije bilo. Majčin i sinov odnos prolazio je kroz mnoge poteškoće. Jedno vrijeme čak i žive odvojeno, Moniki je nemoguće bilo tolerirati sinov način života i njegove zablude. Nije ju zavarao sjaj sinove karijere – rano je uvidjela ono što je Augustin tek nakon mnogo godina shvatio – kako je živio život bez pravoga Života.
Nakon pročitanih Ispovijesti sv. Moniku vidim prije svega kao onu koja je doživjela uslišanje svoje molitve. Desetljećima nije posustajala; ona ne samo da je vjerovala da ju Gospodin čuje, nego je vjerovala da je njena molitva već uslišana. Koliko dugo sam ja spremna moliti s pravom vjerom? Kao ohrabrenje da treba uvijek moliti i nadati se – zaustavljam se nad jednim trenutkom opisanim u knjizi – u kojem svetica uživa plod svoje ustrajnosti i Božje milosti. Majka i obraćeni sin razgovaraju i razmatraju istu čežnju: “kako bi to bilo, kada bi zanijemio svaki nemir te kada bi govorio On sam, da čujemo Njegovu Riječ”. Oboje pri tome dijele isti osjećaj kako im je omrznuo ovaj svijet, sa svim svojim užicima. U tome su se razgovoru, Augustin navodi – na tren dotaknuli vječnosti – za kojom su toliko čeznuli.
Monika je molila da prije nego umre vidi sina “kao kršćanina katolika”. No, “to joj je još u obilnijoj mjeri udijelio njen Bog: vidi sina kao Njegova slugu pošto je prezreo zemaljsku sreću”. Po uzoru na sv. Moniku, molimo neprestano i ustrajmo, vjerujući da smo već primili. Možda uslišanje neće biti baš onakvo kakvo smo zamislili, no prepustimo sve Njemu. On daje i više nego što Ga molimo.
Pripremila: Una Sitaš