Plava crta
Subota, 6.11.2010.

Facebook Facebook

Share
Like

 
Zadnjih nekoliko godina slušam samo Hrvatski katolički radio. Nakon emisija prof, Ivančica (bila sam i na hagioterapiji, ali mi u to vrijeme ni ona nije napravila nikakav pomak) slučajno sam između ostalih emisija sa zanimanjem počela slušati emisije – „Tražimo istinu“, koje vodi pater Mirko Mataušić-teolog, komunikolog , prvi glavni urednik HKR-a,  i psiholog Vesna Gračner. Kroz te emisije sam počela uočavati i spoznavati nešto potpuno novo, meni nepoznato. Osjećala sam da je nešto dobro, ali su me jako mučili neki pojmovi koje nikako nisam mogla razumjeti i povezati, jednostavno nisam mogla shvatiti. Mislim da mi je skoro dvije godine trebalo da shvatim bit i dobijem jasnu sliku o čemu se tu radi.
 

Tako sam krenula i na njihove seminare koji se u Osijeku održavaju tri puta godišnje. Počela sam čitati knjige koje su oni kroz emisije ili na seminarima preporučivali i tako počela spoznavati svijet i sve stvoreno iz jedne sasvim druge perspektive.

 

Ono što sam naučila i još uvijek učim je „pogled u sebe“.

 

To je za svakog jedna ogromna i neprocjenjiva riznica blaga, znanja i spoznaja. Taj pogled, to učenje, za mene nije bilo lako. Nije lako pogledati i svoje mane i slabosti i nije ih lako istinski prihvatiti, a što je još zanimljivije nije mi bilo lako ni prihvatiti svoje dobre strane. Čudno je to koliko je ustvari teško prihvati istinski sebe (bez maski) upravo takvog kakav jesi, sa svim svojim dobrim i ne baš dobrim osobinama.

 

Zašto nam je to istinski teško? Ja mislim zato jer smo navikli uvijek promatrati (kritizirati, ogovarati, hvaliti) druge. Uvijek su ti „drugi“ dobri ili loši, lijepi ili ružni, pametni ili glupi. Ti drugi su obično krivi za nešto što su uradili pa se mi zbog toga osjećamo loše, ili su ti drugi razlog zašto se mi osjećamo sretno i zadovoljno.

 

Dok god je naš pogled uperen u druge mi ne možemo zapravo  vidjeti sebe.

 

Taj put učenja – promatranja – prihvaćanja – otkrivanja sebe,  je također dug. Što bi prof. Vesna Gračner rekla, „to je put za cijel život“. Ali isplati se i vrijedan je. Jer u mjeri u kojoj spoznamo i prihvatimo istinski sebe, jedino ćemo  u toj mjeri moći prihvatiti i druge.

 

Prihvatiti druge znači i ljubiti druge.

 

U mjeri u kojoj spoznamo i prihvatimo „tamu“ u sebi, a svi smo sazdani od svjetla i tame, jedino u toj mjeri  će se ona transformirati u svjetlo.

 

Spoznati tamu – spoznaja je prosvjetljenje, svjetlo – a gdje dođe svjetlo – tu više nema tame. To znači da je tama nestala jer je na taj dio (naše osobnosti) došlo svjetlo, ili može se i reći da se ta tama transformirala u svjetlo. Tako, što više vidimo  (otkrijemo, spoznamo) „svoje tame“ to više svijetla raste u nama. A znamo od koga je tama a od koga je Svjetlo.

 

Spoznaja tame nam daje osjećaj poniznosti, a osjećaj poniznosti nas vodi do osjećaja ljubavi i prihvaćanja. Jer kada spoznaš svoju tamu i nesavršenost ( u poniznosti) , tada (kroz spoznaju) više ne sudiš druge, tada i njih prihvaćaš sa svim njihovim dobrim i lošima osobinama. Jer kao što je i Isus rekao: – tko je bez grijeha neka prvi baci kamen.

 

Kada zaista spoznamo svoj grijeh (ili tamu) ne“ bacamo više kamenje“ na one druge.

 

Ove nove spoznaje su mi ponovo otvorile put do Boga. Promatranje (sebe, svojih reakcija, ponašanja, i svijeta oko sebe)praćenje, uočavanje, je polako mijenjalo moj pogled a istovremeno i moje srce.

 

Paralelno s tim sam ponovo počela čitati i duhovnu literaturu, uglavnom razna svjedočanstva i živote svetaca. Tražila sam poveznice i prekrasno ih otkrivala. Pune dvije godine sam svake srijede išla na klanjanje Milosrdnom Isusu, u crkvu u Bizovcu.

 

I tako sam se ponovo „počela penjati“. Osjećam kao da sam u zadnje tri godine napravila veliki iskorak, kakav nisam napravila u zadnjih deset godina.

 

Bilo je  u tom periodu i velikih kriza a ima ih i sada, jedino što je sada to puno lakše nositi, jer sada znam da je svaka  kriza (ili Križ) ovdje, da me nešto nauči, a jedino što trebamo učiti je ljubav i Ljubav.

 

Svaka kriza nas i pročišćuje i donosi nam više svjetla, ali samo ako ju prihvaćamo, iz nje učimo, i pri tom čvrsto držimo Isusovu ruku.

 

Ja nekako vjerujem da što se više pročistimo ovdje na Zemlji, to će nam manje ostati za Čistilište.

 

Jer dokle god mi ne postanemo „svjetlo“ ne možemo ni pristupiti Svjetlu.

 

Razmšljam…………, a što je ovaj naš kratki život naspram vječnosti. A cijela naša vječnost ovisi o ovom  našem kratkom životu.

 

Što bi nam trebao biti jedini cilj i težnja u ovom životu?  Što je važnije od života u Svjetlu u vječnosti?

 

Sve naše snage, sposobnosti i znanje trebamo upotrijebiti  težeći tome cilju.

 

Koliko smo na tome putu uspješni možemo spoznati samo na jedan jedini način, a to je da vidimo koliko smo sposobni  istinski  ljubiti one najbliže koje je Bog stavio na naš put, a to su svi oni ljudi koje svakodnevno susrećemo.

 

Mirjana

 

Subota, 6.11.2010.
Facebook Facebook
Share
Like

Povezani članci

Plava crta
Ovaj članak nema povezanih članaka

Odgovori

DUHOVNOST OSJEČKIH STUDENATA
crta
Misija DUHOS-a je unošenje oduševljenja zdrave kršćanske duhovnosti na Sveučilište J.J. Strossmayera, promičiću vjeru i znanje kao dvije komplementarne dimezije, te duhovnost u svim aspektima suvremenog studentskog i svakodnevnog života.