Možda smo u životu mnogo griješili, ali Božje se milosrđe pokazuje i u tome da nam uvijek jnudi novi početak. Ipak, jednom treba krenuti na put savršenstva i svetosti, jer nas Bog na to zove usprkos našim prijašnjim, možda i velikim i brojnim grijesima. Ali, ako smo već išli putem savršenosti i svetosti, pa se malo umorili, uvijek treba ponovo počinjati.
Treba najprije donijeti čvrstu odluku usmjerenu na jasan cilj, bez toga nećemo nikada napredovati u duhovnom životu. Ipak, nije tako strašno jer Isus kaže: ”Moj je jaram sladak i breme je lako.” Sve će se isplatiti u duhovnoj radosti i utjesi, te u nadi da sve brzo prolazi, Bog ostaje a i mi zajedno s njim.
Duhovni život nije nikakva varka jer ni Bog nije varka, nego najsigurnija stvarnost koja želi da mu se svojim duhovnim životom što više približimo. Možda bismo se mi u svom traženju Boga zaustavili kad bi nam se tako približio da se više ne sakriva. Možda tada ne bismo više mogli izdržati želju za njim, a možda bismo se umislili i uzvisili. Zato pustimo Bogu da bude Bog, a mi mu pokušajmo služiti našim duhovnim životom.
U duhovnom životu moramo biti strpljivi i realni. Nije naše da propisujemo Bogu kad će nas povesti na sljedeću stepenicu, naše je da to strpljivo čekamo i za to se pripravljamo. Duhovni je život ozbiljan posao i tko mu se sav ne preda, neće dočekati ništa. Bit će dobro ako uspije živjeti osrednjim duhovnim životom, uvijek na rubu pada u iste stare pogreške. Dobro je sjetiti se i ovoga: na putu prema savršenosti i svetosti nećemo nikada postati anđeli, uvijek ćemo ostati ljudi sa svim slabostima naše naravi koje smo možda samo pobijedili, ali ne i uništili. No treba jednom početi i nastaviti uz pomoć Božju i u skladu s riječima svetoga Pavla: ”Sve mogu u onome koji me jača.”