Roditelji su ljudi koje Bog izabere da se brinu o tebi na ovozemaljskom životu i da te uče da rasteš u vjeri. Moji su roditelji moj dar od Boga, anđeli za koje ću biti zahvalna cijeli život. Moja obitelj ima 9 članova. Pri zadnjoj trudnoći liječnici su savjetovali mojoj mami da pobaci jer ima placentu previu, bolest u kojoj su šanse da će jedno možda preživjeti 1:1000. Moji roditelji su odlučili da će se i to dijete roditi.
Majka je cijelu trudnoću odležala u bolnici. Svima nam je bio šok biti bez mame toliko dugo. Mom ocu, starijoj sestri i meni je još veći šok bio što nismo znali da li će ona i nakon poroda biti s nama. Unatoč svemu tome vjerovali smo da će sve biti u redu jer nismo mogli zamisliti život bez majke. Otac se trudio i održavao obitelj a mi smo pomagali koliko smo mogli.
Mama je imala termin krajem 12 mjeseca ali rodila je mjesec dana ranije. Nakon poroda su i ona i dijete doživjele kliničku smrt. Dijete su odmah odnijeli kod specijaliste i kroz par minuta su ju oživjeli. Ali o mami nismo ništa znali. Liječnici nisu izlazili. Otac i ja smo bili u čekaonici. On je bio jako nervozan. U jednom trenutku je jako velik broj liječnika i sestara krenuo prema operacijskoj sali u kojoj je bila moja mama. Ništa nam nisu htjeli reći.
Bližilo se vrijeme posjeta. Ostale trudnice su izlazile u hodnik svojim obiteljima plačući. Znala sam da gubim mamu. Osjetila sam to. Osjetio je to i moj otac ali i cijela obitelj koji su tad bili raštrkani po cijelom gradu. Napokon je izašao doktor i pozvao nas da uđemo na odjel. Rekao je mom tati da su ih upozorili na posljedice i da oni nažalost ništa više ne mogu učiniti. Moja mama je već dosta dugo bila klinički mrtva. Liječnik je rekao da su joj izvadili maternicu i da je na aparatima te da je sad sve u Božjim rukama. Rekao je da izađemo van i da će je izvesti iz sale na hodnik da ju još jednom vidimo. U tom trenutku sve je u meni umrlo. Život bez mame nisam mogla zamisliti. Nisam to željela mlađoj braći i sestrama jer sam ja cijelo djetinjstvo imala majku i nisam htjela da oni odrastaju bez nje. Suze nisam mogla zaustaviti.
Javili smo obitelji, prijateljima. Svi su se molili. Gdje god da su bili, šta god da su radili, zastali su na trenutak sklopili ruke i molili.
Izveli su je iz operacijske sale. Pozvali su mog oca i mene da ju još jedanput vidimo. Osjećala sam se tako bespomoćno jer mi pred očima mama umire a ja ne mogu ništa učiniti. Odveli su je na reanimaciju te sam s tatom otišla vidjeti sestru, našeg malog anđela koji je taj dan isto imalo bitku sa životom. Pustili su samo tatu a on ju je slikao da mi ju pokaže. Bila je tako preslatka, držala je glavu tako ponosno. Tata me odvezao kući te je otišao na kolodvor po stariju sestru. Ja sam ostala sama sa bratom i sestrama da im kažem kako možda nikad više neće vidjeti mamu. Nisam im trebala ništa ni reći. Sami su shvatili i samo su plakali. U jednom trenutku zazvonio je telefon. Bio je to glas kojem sam se najmanje nadala. Bila je to moja MAMA.
Ima trenutaka kad nam se čini da je u životu nešto ne moguće. Da se nešto ne može postići i da je najbolji način da odustanemo. Ali zato postoji On. Bogu je sve moguće. On nam daje snagu i utjehu. I kad se čini ne moguće, VJERUJ. Bog je tu.
Antonija Petanović