Razmišljajući o svome životu i prisjećajući se trenutaka iz prošlosti, prisjećajući se načina na koje je Bog djelovao na mene, načina na koje sam ga zamišljao, otvaranja Njegovu djelovanju te Njegove prisutnosti u mom životu, shvatio sam da se moj život može opisati u periodima, odnosno etapama poimanja Njegove stvarnosti i prisutnosti u mom dosadašnjem boravku na zemlji.
1. Etapa- Bog postoji!? Kojim jezikom On govori i koji razumije?
Prva etapa s Bogom počinje s mojim rođenjem 1993. godine i krštenjem kojim po volji mojih roditelja postajem članom svete Katoličke Crkve. Od prvih dana na zemlji moj život je prožet molitvom moje majke, koja je molila uz mene i u moje ime dok još nisam znao pričati te nisam bio svjestan svoje stvarnosti i postojanja . Siguran sam da je već tada moja čežnja za Bogom rasla te da su riječi molitve već tada ulazile u moje malo srce. Kako su mjeseci prolazili došlo je i vrijeme kada sam propričao i pomalo učio kratke molitvice te sam sve češće bio prisutan na Sv . Misama, a nakon toga i počela su prva pitanja o Bogu. Sjećam se da sam kao dječak zamišljao Boga kao nekoga koji sve može, dohvatljiv je i može se do njega doći nekim prijevoznim sredstvom, ali je red za upoznavanje predugačak jer ga svi žele upoznati. U razgovoru s mojom majkom saznao sam da me Bog čuje i da priča sa mnom, ali teško mi je to bilo shvatiti. Nakon par dana i pokušaja ostvarivanja dijaloga pitao sam ju: „Mama koji jezik moram naučiti da me Bog čuje i razumije?“ te mi je objasnila kako Bog zna sve jezike, govorila je kako nije vidljiv, ali uvjerila me da me svejedno čuje i da me voli.
2.Etapa- Bog nije ograničen prostorom i vremenom; želio bih ga dokučiti, a On je tako daleko!
Ovo je način poimanja Boga koji me pratio veći dio moga života u njemu uključujući misli o nadnaravnom i nedefiniranom, čak i reinkarnaciji, zapravo ne isključujući Boga, ali isto tako nije zauzimao bitnu ulogu u mome životu ,a ja se nisam trudio definirati ga i upoznati.
Bio sam uvjeren da netko ili nešto postoji, ali je daleko i ne čuje moje želje i potrebe, unatoč priči o bezgraničnoj ljubavi, nisam ju osjetio, odnosno nisam ju gledao na pravi način očekivajući da će Onaj Svevišnji i Svemogući ako postoji i ako me voli ispunjavati moje želje. Gledao sam kako se ostvariti na zemlji i kako biti što prihvaćeniji i voljeniji od ljudi ili najjednostavnije rečeno- biti u centru pažnje makar na trenutke. Siguran sam da mi je u tom periodu obitelj bila najveći izvor ljubavi, ali to mi nije bilo dovoljno, želio sam više pažnje tragajući zapravo za jedinom savršenom ljubavi. Kroz moju osnovnu školu uvijek sam imao idole i svoje želje. Želio sam biti što prihvaćeniji i istaknutiji u društvu, čak sam krajem osnovne škole imao „izlet s Bogom“ u karizmatskim vodama, ali ne zbog Boga već zbog nadnaravnih stvari koje su se tamo događale te zbog priča koje bi poslije pričao i koje bi me dovodile makar na kratko u centar zbivanja. Zadnje dvije godine osnovne škole i prvi razred srednje bilo je osobito traumatično razdoblje za mene, naime imao sam kasniji ulazak u pubertet zbog kojeg sam u rastu ostao niži od ostalih, što je u periodu prvih ljubavi i zaljubljivanja bila velika prepreka za mene i to je bilo definitivno ono što me jako frustriralo. To vrijeme nisam imao izbora, molio sam Boga obećavajući da ako izrastem i da budem kao drugi da ću mu se i dalje moliti. Želio sam sve što su imali moji vršnjaci- imati djevojku, želio sam da me okolina „prihvati“ . Šale zbog moga niskog rasta često su mi teško padale, zatvarao sam se u sebe i nerijetko bi zbog toga znao sam i zaplakati. Nakon nekog perioda imao sam osjećaj da me napokon krenulo! Naglo sam izrastao i stekao „prijatelje“, djevojke nisu postale problem, Boga sam zaboravio, a lagodnost i provodi postali su moja božanstva. Živio sam tako nekoliko godina pumpajući svoj ego, živeći lagodno i provodeći se uz opijanje i bludni grijeh, bio sam okružen ljudima koji su laskali, ali vrlo malo je bilo onih kojima sam zaista značio ka. Nakon što postigao status u društvu koji sam želio i za koji sam mislio da ću biti sretan ako dođem do toga doživio sam razočaranje, jer te sreće nije bilo. Živio sam period u kojem sam se bojao reći da nisam sretan i da me to ne ispunja, moje oduševljenje je vrlo kratko trajalo i teško je bilo priznati sebi i drugima da to sve nema smisla i da je sve laž, nisam više bio siguran što želim i često sam si postavljao dva pitanja: „Znam li ja biti sretan?“ i „Postoji li nešto bolje?“ Dugo sam tragao za tim odgovorima, ali buka koja je bila oko mene nije mi dala da čujem odgovore. Došlo je i vrijeme da sam završio srednju školu i moje glavno pitanje je bilo kamo sada?! Božja providnost odvela me na studij u Osijek gdje sam i dalje tražio odgovore na navedena pitanja, ali u Osijeku je bilo puno više tišine, znao sam da unatoč svemu nisam sretan i da želim nešto bolje, jer ako je ovo što imam najbolje- nema smisla više živjeti . Moja muka i agonija bila je teška i uz pomoć moje sestre koja je već bila povezana s Crkvom i duhovnosti i koja je bila sretna bez obzira što nije bila okružena s puno ljudi, bez obzira što nije prihvaćala sve što život nudi odlučio sam -teška srca- probati njezinu formulu sreće odnosno molitvu i razgovor s Bogom.
3. Etapa- Bože želim te upoznati da mi sve bude lako!
Ova etapa počinje u jednom duhovno-rekreacijskom kampu „Modrave“ gdje sam Bogu dao ultimatum: „Bože imaš 7 dana da me promijeniš, u tom periodu prihvaćam sve, ali ako se promjena ne dogodi nas dvojica smo završili!“. Od prvog dana prihvaćao sam sve zadatke koji su zadavali animatori, pa i one koji mi se nisu dali izvršavati, ali dan po dan shvaćao sam kako je zapravo malo potrebno za sreću i kako je lako biti sretan. Nakon sedam dana rekao sam Bogu „Da“ i prihvaćao sam promijene koje su dolazile u skladu s tom odlukom, iako vjerujući da se ja Bogu trebam moliti i da će moj život na zemlji ići bez poteškoća, a i ako poteškoće naiđu treba malo pojačati molitvu-jer to je jedina stvar koju Bog može željeti. Želio sam upoznati Boga, jer sam mislio da će mi to ići u korist i odlučio sam načine na koje ću to činiti, odlučio sam svakodnevno odlaziti na sv. Misu i čitati Bibliju no što sam češće bio na Euharistiji i što sam češće čitao Bibliju shvatio sam da nije baš sve tako kako sam zamislio, jer teškoće su dolazile unatoč mojoj molitvi i žrtvi. Postao sam zbunjen, ali nisam odustajao i koračajući dalje spoznavao sam Istinu sve više.
4.Etapa- Bože ti mi želiš biti prijatelj?!?
Ova spoznaja duboko me duboko šokirala i pozitivno iznenadila. Nakon što sam više od jedne godine čitao Sveto Pismo i svakodnevno išao na Sv. Misu i primao Tijelo Kristovo , nakon godinu službe u DUHOS-u kako je milo spoznati i spoznavati da mi Bog želi biti prijatelj. Kako je divno saznati da se ne moram truditi kako bi se Bogu svidio, kako je lijepo saznati da Njegovu ljubav ne mogu ugasiti moji grijesi i pogreške ; Moj Bog koji je živ, Onaj koji iz ničega može stvoriti sve, Onaj koji je svoga jedinorođenoga sina Isusa Krista dao za mene, Onaj čiji je Sin zbog mene prošao muku, smrt i uskrsnuće želi prijateljevati sa mnom, štoviše gleda me kao svoje ljubljeno dijete i jedina mu je želja da budem s Njim i Njegovim Sinom u vječnosti . Kako je divno i dalje ga upoznavati i s njime graditi prijateljstvo, kako je divno kad taj put bude olakšan ljudima –obitelji, prijateljima i djevojkom – koji žele isto i koji mogu biti oslonac na tome putu . Ova etapa i danas traje, trudim se što više upoznati Boga i želim mu svaki dan Govoriti „Neka mi bude!“ koliko god teško bilo i koliko god ne razumio Njegove planove i putove. Sada napokon mogu reći: „Kako je lijepo biti sretan! “ , jer moj život napokon ima smisao i cilj, a to je život vječni u Kraljevstvu Nebeskom zajedno sa anđelima i svetima. Slava i Hvala Isusu i Ocu Nebeskom , hvala Majci Mariji na Njenom zagovoru i mom anđelu čuvaru koji me vjerno prati kroz život!
Hrvoje Šarić