Moje su me moje prijateljice potaknule da napišem ovo svjedočanstvo. Rekle su kako bi bilo lijepo i osvježavajuće pročitati nešto drugačije, nešto što nije tipično, nešto što se ne čita baš svaki dan.
Moja priča počinje u obitelji. Oduvijek sam bila blisko povezana s roditeljima, dva brata i dvije sestre. Život je vrlo dinamičan kada je petero djece na okupu, ali upravo u toj dinamici primala sam sve ono što me dovelo do ovog što sam danas. Svi smo oduvijek redovito išli u crkvu, molili, sudjelovali u životu župne zajednice…
Nakon završetka osnovne škole počela sam intenzivnije moliti. Te sam godine prvi puta posjetila Međugorje i priključila se zajednici mladih u rodnom selu. Bilo nas je 20-ak te smo ubrzo disali i živjeli kao jedno srce i jedna duša. Odlaskom na fakultet u Osijek, gotovo se ništa nije promijenilo. I dalje sam se trudila izgrađivati čitajući Bibliju, životopise svetaca, odlazeći redovito na svete Mise, kako nedjeljom, tako i radnim danom. Trudila sam se konstantno raditi na sebi. Kako je onima koji žele ići samo za Isusom jedini cilj postati što sličniji Njemu, taj posao rada na sebi nikada ne prestaje.
Sjećam se jedne situacije koja se dogodila za vrijeme druženja u prijateljičinu stanu. Govorilo se o vjeri i jedan dečko je u jednom trenutku izjavio: Pa svi smo doživjeli obraćenje. Pogledala sam ga i ne razmišljajući previše rekla: Ja nisam doživjela obraćenje, uvijek sam bila blizu Isusa. Doduše, nekad intenzivnije, nekad manje intenzivno, ali uvijek uz Njega.
Iznenadio se jer nije očekivao takav odgovor, a možda i nije navikao čuti tako što. Zapravo, tek kad sam izgovorila to što jesam, počela sam propitkivati jesam li trebala reći takvo što. Nekako sam uvijek bila uvjerenja kako su svjedočanstva ljudi koji su živjeli život bez Boga pa Ga Njegovom milošću pronašli daleko snažnija i zanimljivija. U istom tom trenutku u misao mi se vratila slična situacija. Jednom prilikom sam skupini mladih pričala o svojem životu i hodu u vjeri. Očekivali su kaljužu, blato, golotinju, psovke, jad i bijedu, a ja im o tome nisam mogla govoriti kada to nisam prošla. Pristojno su me saslušali, ljubazno se nasmijali te nestrpljivo očekivali svjedočenje nekog tko je imao zanimljiviji život. Ja im tu priču nisam mogla dati jer ju nisam proživjela. Prošla sam (i još uvijek prolazim) ljubav, mir, radost, slobodu, molitvu, žrtvu.
Danas, kada sam završila fakultet i zaposlila se, i dalje nastojim hodati putovima vjere. Gdje će me oni sve odvesti- ne znam. Jedino što znam jest da me na kraju toga puta čeka Isus. Moje je da hodam, da se borim protiv sebe, svojih manjkavosti i nesavršenosti, da nikada ne odustajem od toga da budem bolja jer Isus to traži od svakoga od nas. Borim se i mučim, ali težim svetosti kako bi postala što sličnija Njemu.
Namjera ovog svjedočanstva nije pokazati drugima kako sam ja bolja, kako nisam trebala neko extra obraćenje koje bi bilo top vijest na svim duhovnim portalima, kako nisam pala u grijehe u koje drugi možda jesu ili kako sam manje grešna. Ovim sam svjedočanstvom željela poručiti da jesam grešna, da sam potrebna Isusovog milosrđa, da bez Njegove milosti ne mogu apsolutno ništa, ALI i da je moguće živjeti drugačiji život. Život koji te neće učiniti luzerom ako si uvjeren u ono što živiš, život koji te čini drugačijim, ali pozitivno drugačijim, život koji ti daje mir i slobodu.
Možda ovo moje svjedočanstvo neće biti glavni hit na ovome portalu, možda neće prikupiti stotine lajkova, možda ga nitko neće ni pročitati do kraja, ali možda nekoga ohrabri da ustraje u odluci, u načinu života koji živi. Jer vjerujte, kada živiš s Isusom, uistinu živiš!