Bit ćete mi svjedoci

Ovo je svjedočanstvo Božje providnosti i uvijek nanovo očaravajuće domišljatosti te podsjetnik da su doista Njegovi planovi oni koji definiraju smisao ljudskog poslanja. Bez posebnih očekivanja krenula sam po tko zna koji put u nepoznato. To “nepoznato“ bio je odlazak u Zablaće pored Šibenika (jedno od mjesta daljnjeg djelovanja našeg patera Areka) s mladima iz Duhosa. Nije slučajnost da nas je, od početnog broja prijavljenih, u konačnici 12 otišlo u pustolovinu duhovnog i osobnog rasta. Pomalo nepripremljeni, bili smo izvedeni iz udobnosti svakodnevnice u kojoj se, pogotovo u ovo ljetno vrijeme, većina studentskih okupacija svede na vlastite planove, želje i potrebe. Poslani smo, baš poput apostola, da doista počnemo djelotvorno živjeti sve ono o čemu smo bili poučeni. Res, non verba. To je možda najteži dio rasta, ali vjerujem da je temelj za svaki daljnji napredak. Gospodin nam je u našem dvotjednom boravku providio brojne situacije u kojima se tražilo da se svaki pojedinac osjeti pozvanim na služenje. Svakodnevna sveta Misa, molitva krunice, priprema zajedničkog objeda, čišćenje, pridržavanje dnevnog plana, animiranje klanjanja i duhovnih obnova, život s mještanima, susreti sa strancima – sve je to iziskivalo da naš ego bude svladan osjećajem odgovornosti za svaku osobu koju smo susretali. U vremenu provedenom zajedno, osvijestili smo si da je zajednica mjesto gdje je svaki pojedinac pozvan ostvariti puninu svog poslanja, djelujući na području u kojem je osposobljen svoje talente staviti u službu drugih. Zajednica je mjesto vlastite izgradnje u kojoj nismo na gubitku kad dajemo od sebe, naprotiv, dobivamo još više. Mnogi su tih dana otkrili koji su njihovi talenti i na koji način ih dalje mogu razvijati. Brojni su bili potaknuti javno posvjedočiti o Božjoj milosti u njihovom životu. Rodile su se nove ideje i planovi za nadolazeću akademsku i pastoralnu godinu. Gospodin je na čudesan način obnovio zajedništvo, učvrstio prijateljstva i pokazao nam kako na putu spasenja ne idemo sami. Bez obzira na to što dolazimo s različitih fakulteta, drugih gradova i obitelji, ujedinjeni smo u poslanju života Božje djece i to je onaj zajednički nazivnik pored kojeg sve drugo postaje manje važno. Sada s veseljem, vjerom i hrabrošću gledamo u budućnost i želimo ovo dobro sjeme posijati na mjestu našeg daljnjeg djelovanja, u naš grad Osijek i naše Sveučilište. Obnovljeni novom snagom Duha, spremno se odazivamo u nove pustolovine koje Bog stavlja pred nas, vođeni riječima – bit ćete mi svjedoci sve do kraja Zemlje.
Iva Jurčević