Ispovijed ili lijek s produženim djelovanjem

Priča o izgubljenim sinovima ili rasipnom Ocu (Lk 15, 1-3; 11-32) slikovita je, a jednostavna, duboka i široka. Otac je nerazuman u ljubavi. Prihvaća sinove u svim životnim situacijama, u svakom trenutku njihovih prohtjeva. Mladac doživljava bijedu i samoću, iskusio je gubitak i dobro zna kako je kod Oca. Stariji sin ne izlazi iz svoje bijede ni u rodnoj kući: jede, spava, radi, nema ni radosti ni života. Čini se da nikada nije ni bio svjestan svog položaja, ugleda, časti, imetka… Hoda nesvjestan, uspavan. Iz te očajne rutine izbacuje ga iznenadno kućno slavlje, povratak rasipnika! Kako ponižavajući doček, a kako tek otrježnjujući!
Iskustvo moga prilaska ispovjednoj gozbi dopuštenje je Ocu da se iskaže. Dok nabrajam, izgovaram i žalim On mi već skida poderanu odjeću, zna svaku poderotinu, dotiče ju i iscjeljuje. I dok smišljam kako ću (ponovno) izaći iz gliba, već bivam okupana. Milost, milosrđe, oproštenje, iscjeljenje, ushit, radost, poskakivanje, klicanje, uzbuđenje – nastaju u trenutku, šire se mnome kao val. Izlazim u novo, Božje, Očevo, okupana, sa sjajem u očima, kao vrijedna, znajući da me On učinio vrijednom – jer Jest.
Marcela Š.