Zapisi iz volonterskog dnevnika

by abuzgo

Nedavno mi se pojavila ta želja da bih volontirala. Nisam nikada i zanimalo me kako će to izgledati. Pogotovo sada, radi se o djeci, o tinejdžerima koji su sa svojih 14 ili 15 godina, možda i manje, doživjeli toliko loših stvari što nitko nikad ne bi trebao, a pogotovo ne tako mlade osobe. Taj osjećaj kada uđete u prostoriju gdje se nalaze, kada ih vidite nasmiješene, vesele, pomalo buntovne i nemirne, s toliko pozitivne energije i s toliko želje za životom, zamislite se. Koliko smo zapravo svi sretni. Nismo ni svjesni toga. Imamo mogućnost studiranja, imamo obitelj, dom, prijatelje, toliko prilika na svakom koraku. Oni nemaju. Možda nikada nisu osjetili tu toplinu, tu radost, imali stalan oslonac u životu, podršku, rame za plakanje, neku toplu riječ kada su bili tužni ili riječ ohrabrenja kada bi posustali. Toliko im toga fali, za toliko toga su uskraćeni, a i dalje oni su nasmijani. U danima kada možda ne volite sebe i preplavi vas nezadovoljstvo, oni će vas razuvjeriti od takvih misli. Nekada niste sami sebi najbolji prijatelj, ali vjerujte, oni bi dali toliko toga da barem svega nekoliko minuta provedu u razgovoru s vama, da im barem nekoliko minuta budete prijatelj. Poslušate njihove priče, čujete njihove strahove, da osjete to povjerenje i povezanost koju nikada nisu. Tih nekoliko minuta niste učinili samo njima nešto dobro, učinili ste i sebi. Na taj način rastete. Oduševljena sam ovim prvim posjetom, prvim volonterskim iskustvom i iskreno bih preporučila svima. Ovo je nešto što zaista vrijedi, nešto zaista dobro, opipljivo; kada jedna osoba učini drugoj osobi dobro. Divan osjećaj.

Volonterka nakon posjeta Domu za odgoj djece i mladeži u Osijeku

Preporučeno